Podmetanje stolice pod dupe umjesto leđa

Mnoge stvari u ovoj zemlji kasne. Mnogo toga zakasni, mnogo toga ni ne postane stvar jer se ovdje kasni postati i biti. Ovdje kasne i prošlost, i sadašnjost i budućnost. Mi se, zarobljeni u ovoj zemlji, ma koliko nam bila široka mora da se maknemo i pobjegnemo, borimo s kašnjenjima i čudimo pranju ruku onih koji su u svojim rukama držali brzinu i vrijeme.

Sva ova razvlačenja skorene krvi nakon presuda iz Haaga i zakašnjeli lov zločinaca koji su se uglavnom skrivali po nekim lokalnim funkcijama u sjenama zaštitnice stranke, zakašnjela su reakcija na zakašnjelu prošlost što nas je, zakašnjele na putu za svjetliju budućnost, sustigla.

Ne poriče niti jedna strana da se u ratu ubijalo. Nije se na metke mahalo cvijećem niti se na noževe izvlačila prošvercana kutija cigareta kao nagrada jednom susretu. Napadači su redovito ubijali, ali i oni koji su se branili, ako su imali sreće. Tad se nije pitalo. Tad se htjelo, s nekim vizijama u glavama, željama da se osvoji ili obrani, ubrzati vrijeme i što prije zakoračiti u neku drugačiju budućnost. Nakon toga, sve se činilo da se zakasni i da se u kašnjenju još jednom umažemo svojom i tuđom krvlju. Kao da nam nije dosta krvavih opomena i izopačenih jezičina.

No, tužno je što nitko ne smogne snage reći kako se zakasnilo s reakcijama. Ne s onima u ratnim divljaštvima kakvih je – što opet niti jedna strana kaže da ne želi poreći – bilo. Stvar je u tome što oni koju su zakašnjeli u reakcijama da skinu ljagu s naroda sad proklinju nedostižnu pravdu i nametnutu nepravdu.

Mogla se, da se nije bilo zauzeto ovozemnim blagom, čistoća kolektiva zadržati na rukama jednog naroda i na vrijeme krenuti ispravljati sva krivljenja istina koja će jednom postati neizbrisiva u udžbenicima. A onda će, u nekoj zakašnjeloj budućnosti biti kasno govoriti. Niti će imati tko govoriti.

Moglo se, da se nije bilo zauzeto laktanjem za mekše pod dupetima, misliti na narod u kojeg se klelo i u kojeg se kune, pa pomoći u otkrivanjima istina i snažnije se suprotstaviti njezinim krivljenjima. Mogle su se stvari blokirati zbog pristupa istini a ne zbog umotavanja harača kojim će se od ispražnjenih džepova puniti već puni. Ali, snaga se trošila na jeftine političke igrarije za skupe pozicije i još skuplji plijen, pokupljen, naravno, u dogovoru s onima koji nam sve krive i koji likuju nad nama.

Moglo se valjda, više licitirati za istinu, a manje se baviti licitacijama za skupe lokacije, skuplje javne nabavke i jeftinije poene.

Moglo se, ako su istinite tvrdnje da su se slobode mogle i platiti, ranije odriješiti kesu i ranije skupiti papire i ranije natjerati da kucne čas a ne slušati skupljače dokumentacije kako se dive skupljačima s druge strane. A naši časovi uvijek kasno zakucaju ili im se nikad ne podmetnu vrata i leđa. Podmetne se, jedino smišljeno i snažno, samo stolica pod dupe. I ne pušta.