Nema promjena u zemlji kopnenih ribica

Sjeća li se netko čovjeka koji nas je iz plaćene zastupničke klupe prozvao šušama jer se zatražilo da se otkrije koliko ga se plaća za zastupanje naroda? Sjeća li se netko premijera po zakonu i njegovog ismijavanja naše gorke istine da znamo kako se štele i stanovi i sve drugo što im dopadne ruku a da im ne možemo i nećemo ništa?

Sjeća li se netko silnih blamaža pravosuđa, izmišljenih i izgubljenih dokaza, silnih najava čišćenja kriminalaca koje su ustvari bile nova runda prljanja pravde u zemlji koja se neprestano opravdava sama sebi zašto je ovakva?

Sjeća li se netko šatora pred vladom, štrajkanja glađu, prosvjeda umirućih protiv doktorice Sebije, ubijene djece u tramvajima i one tek rođene u bolnicama? Sjeća li se netko nedavno otkopanih koalicijskih sjekira, propalih ručkova? Sjeća li se netko strastvenog stranačkog grljenja pa podlog pljuvanja?

Sjeća li se netko prefarbanih europskih putova i predizbornih dijeljenja kolača i obećanja da ''nitko nikad više..''.? A onda opet samo oni, čini se, zauvijek...

Malene kopnene ribice kakvi smo mi u ovoj zemlji u kojoj svi pamte daleke brojke, a zaboravljaju što im je servirano jučer, mogu, čini se, trpjeti dugo. Razvaljenih škrgi i podrezanih peraja, mogu podnositi dugogodišnje igrokaze u kojima se otvoreno ismijava život i bez srama dokazuje kako je vladanje ribicama najneodgovorniji posao na svijetu. Bez kazni na izborima ili pred sudovima.

Nikome nije jasno kako se to toliko dugo može šutjeti i trpjeti. A to neprestano čuđenje nad nama samima, prepuno pameti sveg svijeta, završi šutnjom i trpnjom. Tek negdje duboko u podsvijesti zatitra maleni strah da će nam život proći u sporedno sporednoj ulozi velikog igrokaza u kojem su glavni glumci oni za koje smo šuše.

Promjene u zemlji kopnenih ribica neće dugo biti jer svi što zamucnu pa zašute i zatrpe negdje u dubini sebe znaju da bi i oni sve isto tako samo da im se dokopati pozicije s koje bi zaboravljivim ribicama bez imalo srama poručili da su šuše.

Naoštreni od malih nogu dobro uštimanim sustavom u trnje koje njih nikada neće ubosti, pamtimo samo izvitoperenu prošlost i ne mrdamo niti jednim organom za budućnost.