Napokon raspad

Konstantna paranoja. To je jedina neraskidiva i nepobitna osnova na kojoj Bosna i Hercegovina počiva i jedina karika koja povezuje sve one što su svemirskim silama bačeni da žive u neuređenom trokutu.

Neobjašnjivo je uporno trubljenje kako mi jedini na svijetu različiti živimo jedni pored različitih drugih pa se svaka samohvala i samopromidžba svodi na to kako stoljećima gradimo različite bogomolje pored različitih drugih kao da smo kakvi izrodi po dobroti i suživotu koji prkose spomenutim svemirskim silama.

Lažući drugima o sebi, ne prestajemo nizati izmrcvarene izlizaštine o tome kako se u našem nedefiniranom trokutu susreću različiti svjetovi a onda kad poželimo pogledati sebi u oči ugledamo uspaničene i usparanoične zvijeri koje u svakome drugom i drugačijem vide prijetnju i smrtnog neprijatelja. Onda se u govorima svojim sunarodnjacima pohvalimo kako su oni nama srušili sve što smo sazidali pored njih ne priznajući da smo i mi to isto učinili njima i sebi samima.

Nevjerojatan je kaos u kojem funkcionira Bosna i Hercegovina. Stvorena na silu prije dvadeset i kusur godina krenula je njezina državnost s nule. Jer, Bosne i Hercegovine ovakve nikada prije nije postojalo, pa je tisućljetna državnost koju branimo od nevidljivih izjelica posvijesti još jedna bljuvotina laži za mazanje očiju i maskiranje paranoje.

I s te nule BiH je okrenuta naglavačke. U nelogičnosti, nedorečenosti, pomalo tupavo obučena u luđačku košulju za koju su joj rekli da je uredno odijelo, koje će uskoro zamijeniti uniforma suživota, boljitka, rada i napretka. (Živimo u izobličenoj državi da jedan izobličeni polulider može uništiti riječ poput boljitak.)

No, danas, više nego ikada, svjedočimo kako je došlo vrijeme da se korijen zasađen u Daytonu napokon iščupa, podreže i ponovno zasadi. Jer, jedno je sigurno, čak i onima najnesigurnijima, ne može BiH ovako dalje jer će pojesti sama sebe nakon što pojede svoja izmrcvarena stada.

Nevjerojatno je da lideri, koji misle da će se demokracija i život početi događati tek kada oni ostvare ono neostvarivo u svojim ciljevima - dakle nikada - svojim stadima uporno prodaju planove za bolji život ne brinući o tome što na putu do ostvarenja nerealnih ciljeva jedino padaju životi ovaca. Tisuće sanjara o boljem životu pomrlo je ili pocrkalo čekajući obećanja. Stotine tisuća napustilo je domove protjerano mirnim ratom koji se vodi u ime suživota, a tisuće i tisuće još ih čeka prvu priliku da napusti paranoičnu poludržavu.

Istodobno, priče o odlasku uhljebljeni i namješteni dužnosnici nazivaju političkim igrarijama, a gledajući se u ogledalo, u čiji bi odraz trebali povratiti, znaju da lažu i da su u svojim malim carstvima izvarali brojke na popisu stanovništva. Samo da sami sebi ne bi pogledali u oči i uz svoju vladavini štrihirali jedan poraz. Čobani nevidljivih ovaca vlast zasnivaju na nevidljivim brojkama i nevidljivim ciljevima uz jedinu vidljivu paranoju - da će nas opet netko, nakon epizode ofucanog suživota, zatrti, poklati, učiniti manjima u svemiru nego što jesmo.

Niti jedna strana u punostranoj Bosni i Hercegovini nije ostvarila niti jedan svoj cilj. Osim, naravno, držanja i povećanja razine paranoje od drugog i drugačijeg.

Hrvati u BiH jedino su ostvarili slobodan bijeg, bez puno komplikacija. Ispisane stavke hrvatskog predizbornog odgovora zagubile su se u izrežiranim političkim krizama, a pitanja kod toga najmalobrojnijeg naroda u BiH nikada se nisu ni postavljala. Ozbiljan upitnik, kao uostalom i kod drugih stada, znači listu za odstrel i gubljenje titule pravog pripadnika stada.

Srbi godinama skaču iz krajnosti u krajnost i odlučno igraju ulogu žrtve kao da nikada niti jedan metak nisu ispalili. Ili nešto spalili. Od svih odgovora dobivaju samo bijes na nastojanja da dokažu kako su stariji i od kokoši i od jajeta i galamom o odcjepljenju od neuredne BiH mažu oči u svojem stadu kao da su oni jedini uredni u svemiru.

Bošnjaci pak ne daju nikome drugome da voli BiH osim njih. Kao da ni oni, kao ni drugi ni treći, nisu umrljali ruke krvlju. Kao da oni nisu poletjeli za ideologijama koje nikada nisu na ovim prostorima postojale. No, samo oni, najbrojniji, imaju pravo mijenjati povijest, krojiti košulje kako samo njima odgovara slijepo vjerujući da njihov kroj nije luđačka košulja. Luđačkija od daytonskog kroja.

A stada, kojima je najveći neprijatelj nakrivo nasađeni trokut, još uvijek ne žive svoje živote. Onaj tko se ostvari, ili živi na rubu ili je pognut do zemlje rastvorene pozadine za penetriranje velikana na vlasti i otvorene glave da curi i ono malo razuma na zatrovano tlo.

U BiH nitko ne živi život. U BiH se slušaju laži o suživotima i željama da se nešto napokon dogovori. A to napokon je otjeralo u smrt i u bijeli svijet stotine tisuća onih koji su mislili da se isplati čekati i da među očuvanim zubalima vladajućih postoji iskreni jezik. I to napokon nikada ne dolazi, a toliko smo tih napokon potrošili da će nam jedini napokon biti uzdah uz raspad. Ako se još što ima, osim naših života, raspasti.