Milenijska šutnja u Mostaru

Samo je gore od toga što su gradski oci prozvali novinare za negativno pisanje o radovima to što su novinari progutali knedlu, pa preskočili spomenuti napade na svoja slova. Napisali su uglavnom ono što se mjesecima zna, a to je da će radovi trajati još dvije godine. Tako je ispalo da je pressica sazvana samo jer novinari pišu, a ne jer se radovi na mostarskim kolektorima raspadaju na površini. Što nas čeka pod slojem nasutog pijeska i tankog asfalta, vidjet ćemo.

Dakle, zamjerio je mostarski gradonačelnik s kolegama koji su na ovaj ili onaj način zaduženi za projekt izgradnje kolektora novinarima što su pisali o onome što se događa. Previše je priča otišla negativno, složni su i naglasak stavili na novinarska slova umjesto na izvođačke rupe i rupice bez nadzora. Ili barem s izmišljenim nadziranjem.

No, da je bilo nekog drugog materijala i da su službenici u odjelima i odijelima raspoloženi za izjave, možda bi se i moglo nešto drugačije pisati. Ali, ovako se pisalo ono što se dalo vidjeti golim okom i što su gospoda na kapaljku davali pod službene informacije.

Zbog toga se nije moglo pisati o kvalitetno označenim radovima jer su ljudi iz jedne ulice skretali u druge ne znajući da ih tamo čeka teška mašinerija i desetak ljudi koji, s cigaretama u ustima i rukama u džepovima, bulje u rupu dok jedan radi. I to onaj u bageru.

Nije se moglo pisati da policija regulira promet i ne da vam da zaglavite u kaosu zvanom milenijski posao. Nije se moglo pisati da nema prometnih čepova jer ih je bilo i nije se moglo lagati da su prometne patrole odradile savršeno svoj dio posla.

Nisu se mogle napraviti fotogalerije trećih smjena kako lopataju i rade sve da se radovi privedu što brže kraju. Nije, jer trećih smjena, unatoč obećanjima, nije bilo. Nije se moglo govoriti o zaštiti na radu i zaštiti radova jer se ni njih nije vidjelo. Nije se moglo pisati o utrošenom vremenu, materijalu, dinamici radova, izračunima, proračunima, kvalitetama materijala, zvučnim inženjerskim imenima i milenijskim potezima na milenijskom projektu , jer to nismo mogli čuti. Ni vidjeti. Nije se moglo pisati ni o vremenu kad će se zakrpati probušena cijev jer se preko nestašice vode htjelo prijeći kao pored činjenice da netko nije pogledao u kartu položenih cijevi. Ako je te karte itko i tražio, i ako uopće postoje.

Nije se moglo ništa pozitivno napisati jer se ništa pozitivno nije niti dogodilo oko silnih iskopavanja. Istina, pozitivno je da će napokon mostarska mora nekud ići. Navodno pročišćena. Ali, sve drugo bilo je predmetom podsmijeha, jer se nitko s one strane radova nije potrudio da bude drugačije. Pa makar s povremenim zvučnim i uljepšanim PR-tekstovima, koje bi mediji, umorni od nemogućnosti dobivanja izjave objavili bez gledanja.

Ne mogu se gradski oci ljutiti ako se, umjesto izlizane politike oko neodržavanja izbora piše o nezakrpljenoj rupi nakon rekonstrukcije ceste. Jer, da prošetaju, umjesto da lebde na oblacima svoje vladavine, vidjeli bi da neke rupe godinama čekaju završetak i da nedavno dovršeni poslovi propadaju u zemlju.

Nisu novinari krivi. Oni priče prave od materijala kojeg imaju, baš kao što i izvođači radova prave kolektorski kaos od onoga što imaju. Nisu novinari izmislili ni pojam klasične rekonstrukcije. To je izašlo iz Gradske Utvrde, kao plod nespretnosti i neznanja, a mediji su napisali samo kako je rečeno. Kad već iz Utvrde ne umiju umotati ono što rade u milenijsku priču nego u šutnju, novinari moraju pisati ono što vide i što osjete pod nogama.