Konji za utrku i kosti za glodanje

Utrka je počela i iako nisu poznati svi, svatko svojeg konja za utrku ima. S ušminkanih stranačkih priredbi, koje koštaju kao uređenje jednog bolje opremljenog kabineta u školi, ili pristojnijeg dječjeg doplatka - a sve je pristojnije od ovoga sad - počele su se nizati pobjedničke recitacije.

Sad se, nakon priče o stvarnom naoružavanju, govornici kite redenicima floskula i davno prežvakanim optužbama na račun drugih bez i jednog jedinog upiranja prstom u sebe. A likovi, koji se vrte pod stranačkim reflektorima dovoljno su dugo na raznim pozicijama s kojih se barem jednom ukazala prilika da se prsti umoče u nešto slatko. Ili masno. Ovisno o dozvoljenom i dostupnom. Stoga bi trebali, ako se kunu u ono što pljuvačkom prskaju u mikrofone, prst uprijeti i u sebe. Barem mali, ako nemaju snage preuzeti odgovornost za kažiprst ili obraza za srednjak sebi u obraz.

Ne treba dvojiti – nećemo se naslušati mudrih planova kako ovu zemlju dignuti s dna ili barem omekšati to dno da se, nakaradna kakva jeste, ne razlomi u još jedan nepovrat. Od svih uspjeha o kojima će govoriti, upamtili smo jedino silna zaduženja i namete od kojih nikakvih koristi nismo imali. Oni, pod reflektorima i u sjenama, okoristili su se kako bi imali dovoljno prihoda za šminke koje nas čekaju u službenoj predizbornoj kampanji.

Nećemo čuti o kvaliteti obrazovanja, ali hoćemo o krovovima pod kojima nema opremljenih kabineta. Ali kabinete neće nitko spominjati. Nećemo slušati o moru sumnjivih diploma, poslova, nabavki, tvrtki, upošljavanja, otkaza, ušutkavanja i ubijanja. Slušat ćemo o budućim cestama i putovima, lokalnim, brzim i europskim, a jedino su utabani putevi kriminala – krupnog, sitnog, s papirima ili kroz papire.

Malo će tko na iznajmljenim silnim ekranima podvući crtu pod obećano s prošlih stranačkih predizbornih cirkusa. Malo tko jer je toga malo. Koraci naprijed učinjeni su jedino preko leđa onih što su daleko od stranačkih pozornica, bez balona, šalova i zastavica. A ti koraci su sve slabiji jer su leđa sve tanja i jer ih je sve manje. Ili su otišli ili kičme nemaju.

Oni misle da će nam reflektori pod kojima pljuckaju pokriti mrak. Nama je pak draže kad se ugase svjetla. Tad manje vidimo da nam se pred nosom odigravaju scene o kakvima smo slušali u lekcijama o najgorim zemljama. Školama se doniraju lopte, gradovima autobusi s rokom trajanja o kojem nitko ne brine. Sela traže struju, gradovi ne mogu imati vodu. Svijet nam se smije jer ne znamo odgovoriti na pitanja ni postaviti pitanje. Njima i samima sebi. Ne znamo pomesti gradove, usmjeriti vode, očistiti snijeg. Država proziva državu da nije država, država državu optužuje da ne voli državu, da želi državu u državi i državu izvan države. Crveni križ tupe građane - ali samo one koji su daleko od reflektora - moli za pomoć, u zemlji koja se davno sazrela da svi, koji nisu pod stranačkim svjetlima, pomoć traže od države.

A država, koja još uvijek šuti o mrakom pojedenim robnim rezervama i daje dječji doplatak od jedne marke dnevno, ne pomaže. Država, za koju svi traže od nas da je volimo i to kroz njihove guzice i prste, pali reflektore za isprazne priče. I državi je, i konjima za utrke, jedina strategija blebetanje s pozadinom ukrašenom najnašminkanijim predstavnicima mladeži koja će, kad se svjetla ugase, ako ne bude obećanih jasli ili barem jaslica, skinuti šminku, napustiti zemlju i tražiti svjetlo.

Za sve druge, ako nema posla sređenog nakon govornica i ako gladna usta ne odu, tu su kosti da se glođu. Ma koliko oni prskali u mikrofone da nisu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.