Kad veliki pisanje svedu na pišanje

Iznenadila je policija Republike Srpske javnost u Bosni i Hercegovini svojom brzinom i tišinom, ali i glatkim prolaskom kroz entitetsku liniju na putu do sarajevske redakcije. Iznenadila je jer znamo da su velike policijske akcije obično praćene kamerama odabranih medija, koji znaju kada i po koga će uletjeti momci za treniranje političke strogoće nad političkim protivnicima, nepodobnicima i općenito onima s dugim jezikom.

Iznenađuje i to što je policija entiteta tako glatko ušla u drugi entitet iako primjerice za lov kradljivca automobila, zbog nakaradnog ustroja zemlje, ne može tako lako ni policija jedne županije ući u drugu niti se plavci iz jedne općine tako lako daju natjerati da zavire u susjedstvo. No, eto, kad se radi o akcijama koje trebaju sprati ljagu s lica ufoteljenih zvijeri, onda sve može i sve može glatko.

Najlakše po novinarima

A kad je ljaga u pitanju, onda je najlakše opaliti po novinarima. Upad policije u redakciju sarajevskog portala je upad u zdrav razum ove zemlje. Još jedan u nizu. A pranje ruku od snimke, samo još jedno pranje na koje smo svi navikli. Jer, zna se da velike ruke u ovoj državi ne može ništa uprljati. Ma koliko mi pisali o tome.

Pisalo se tako o kupovini stana, o neprocjenjivoj vili koja mijenja tok rijeke, o umiješanosti u razne kriminale, ispadanju dokaza dok ih se prevozilo od suda do suda, o pronevjerama, prevarama, korupciji, o propadanju firmi i krađama, upošljavanju braće, tetaka, stričeva i ostale rodbine. Pisalo se o Velikim vođama, Slučajnim prolaznicima, Mesarima, Kondukterima i o tome kako se vara na poticajima, kako se kupuju glasovi i kako napokon padaju veliki. A onda dođu još veći i pisanje svedu na pišanje u vjetar.

Nakon snimljenih akcija i srcedrapateljnih scena opraštanja ulisičenih osumnjičenika s rodbinom, pljune se u lice narodima i u slova novinarima. Pisanje o kriminalu postane pišanje po pravosuđu, pravdi, pravnoj državi i svim onim umotanim riječima kojima nas motaju oni što nas smotavaju u celofane davno prodane robe.

Izvarani i nečiji

Jer, u zemlji u kojoj su građani izvarani i rokom trajanja na jogurtu, lako je prevaru oprati prevarom. I nikome ništa. Samo novinari dobiju etiketu da su, nakon pisanja onoga što i vrapci na grani znaju, ali ne na granama pravosuđa, nečiji.

A paranoja od novinara dobro pere ufoteljenje ribe. Olako je prošla izjava jednog od mostarskih gradskih otaca, po prezimenu bolje reći gradskih glava, kako novinari rade protiv njih i kako pišu samo negativno. Ne pita se gradska glava imaju li novinari napisati nešto pozitivno kad čak i na vratima jedne od njihovih službi stoji: ''Nismo mi krivi što nam je ovako''.

Dakle, kad bi novinari od slova do slova prenosili kako ufoteljena gospoda i glave govore, kojim se rječnikom služe i kako sklapaju rečenice iz svojeg resora, koji nije nadležan ni za što osim za toplinu pod upolitičenim dupetom, daleko bi oni bili od gospode i bliži prezimenu prozivača medija.

Olako je prošla i izjava svima mrskog i svima sve mržeg visokog predstavnika u BiH da bi, kad bi se njemu dogodila Afera Papak, snimku poslao u Njemačku da se vidi šta je to. Dakle, nama ne treba vjerovati. Kod nas policija preko noći proglasi da je snimka montirana, a nikoga ne ubode u uho da se scenarij sa snimke poklopio s naklonosti zastupnika u stvarnosti. I tako novinari postaju nečiji.

No, ne mogu se novinari žaliti samo na glave koje ih vrijeđaju niti ruke velikana koje se peru preko leđa piskarala. Novinari su i sami sebe srozali. Ne smije se zaboraviti apsolutna, apsolutna poslušnost niti prelazak novinarskih velikana iz jedne u drugu redakciju da bi se pred izbore obojio prostor između redaka određenom bojom. Novinarstvo se srozalo onog trenutka kad se njime počeo svatko baviti jer se u zemlji u kojoj se svime svatko bavi, pa limari postaju ključne političke figure, i kreiranjem javnog mnijenja može baviti svatko.

Kad pišete ne možete valjati

No, kad je napisana istina, pa makar se ona krila i između redaka, onda krenu akcije. Prvo se regrutiraju komentatori, zbog kojih se mediji proglašavaju huškačima, pa se proglasi potpisnik redova izdajnikom i onda krene završni sloj zaborava. Optužuju se novinari da su huškači jer su pod njihovim tekstovima od mržnje podivljali čitatelji ili su prosipanja anonimne pameti krenuli u dobrom smjeru da vlasnike medija i novinare odvedu pred sud. Jer manjima od sebe, a novinari u BiH su daleko od veličine, najlakše je udariti kaznu i isprazniti ionako prazan džep. Nad onima koji pišu o neprovođenju zakona najlakše je provesti zakon.

A kad pišete ne možete valjati. Jer, ako kažete da je prosvjed protiv majorizacije i trubljenje bio truba i sastavljen od poslušnih studenata - ne valjate. Ako napišete da Veliki vođa skretanjem rijeke u korist svojeg dvorišta skreće s puta, ne valjate kao i kad Slučajnog prolaznika okitite prolaznošću. Ne valjate ako kažete da se Mesar iz saveznika pretvorio u mesoždera i da pada na polju s kojeg je počeo loviti meso uz blagoslov onih koji danas prvi u klupama love blagoslove. Ne valjate i ako kažete da je Kondukter najlažljiviji premijer i da je Mali Princ davno pretjerao s veličinom. Ne valjate ako napišete da je semafor na sred pločnika, pa vam dolaze u redakciju objašnjavati što je to pločnik, kao što se danima objašnjavalo što je to klasična rekonstrukcija. Ne valjate ni kad vam se glasnogovornik zadere u slušalicu da vam zbog fotografije gradonačelnik nikada neće dati intervju i kad vam iz gradskog odjela kažu da su građani krivi i da ste ludi kada brojite kante za smeće umjesto njih.

Da pojednostavimo - jer u BiH ne može jednostavnije - kad pišete, ne valjate ako niste dovoljno Srbin, dovoljno Hrvat, dovoljno Bošnjak ili dovoljno Bosanac i Hercegovac jer, regrutirane vojske komentatora određuju što ste i tko ste i kopaju grob u koji pada svako novinarsko pero u zemlji s toliko nedokazanih istina.

To što snimku, premijerku dubokog glasa i kupljene papke nitko ne želi provjeriti nego se provjeravaju diskovi piskarala, samo je pokazatelj kakvi su zubi lešine od države u kojoj živimo i kako je dubok grob koji smo svi sebi iskopali držeći slobodu za pogrešnu ruku.