Kad bi bandere imale uši

Davno je Bosna i Hercegovina ukinula vrijeme. U njoj sve kazaljke života, nakon debelog kašnjenja, nepomično stoje. Zatrzaju tu i tamo, i pomaknu se za tren, uz galamu i vatromete onih što drže vrijeme za sebe, kako su nam poklonili novi korak.

Vrijeme pogotovo zamre ubacivanjem listića u glasačku kutiju. Nakon toga, sve je mrtvo, a oni koji su nekoliko dana ranije galamili i rezali vrpce do besvijesti, nestanu i zanijeme.

U jednom od zakašnjelih vapaja mostarskog Aluminija rečeno je kako bi, da nije medija, malo tko znao za posljednje otkucaje u aparatima oboljelog diva. I nije se - ma koliko se mediji koji nikada nikome ne valjaju trudili -  moglo čuti one kojih smo ne nagledavali u kampanjama. Nije ni čudo što su radnici prosvjedovali pred banderama jer su i one nepokretne bile pokretljivije i gluhe bolje čule nego itko s bilo koje razine vlasti. A razine su se vlasti povukle u postizborne bunkere kako bi vidjeli koliko plijena raskrvavljeno dimi pred njihovim zubima.

Vrijeme je stalo u doniranoj kutiji, a eho naše nemoći odzvanja u šuštanju brojanja uvezenog papira koje ćemo, kako su obećali, dovršiti na vrijeme. A to vrijeme stoji pa je svejedno kada i kako se izbroji.

Nismo, dakle, čuli galamdžije, koje su iz vlasti krenule u kapanju. Nismo ih ni vidjeli kako radnog ponedjeljka nakon izborne nedjelje sa svojih pozicija nastavljaju raditi posao još nedovršenog mandata. Nisu se, pijani od izbornog čekanja, uvukli mamurno i mazno u svoje urede i vratili se životu u kojeg su se kleli s plakata.

Nakon posljednjeg klapanja škarama, namještenog osmijeha i pljeska, uz brže bolje potpisane javne nabavke za zahvalu donatorima, začepila su silna usta na svim razinama i niti slova nisu posvetili stvarnom životu. Zaokupio ih je njihov novi život u nizu života nakupljenih na listama. Izbornim i platnim.

Zašutjeli su svi oni koji su se i plaćeno i neplaćeno gurali u medije među govornike i propovjednike nekog našeg sutra. Naravno, uz njih. Bez njih se, nagalamili su se, ne može.

Nisu dovoljne eksplozije u brodskoj rafineriji i mostarskom gigantskom mišu. Nisu dovoljne čak ni tempirane vijesti iz pravosuđa o 41 potjernici i 17 optužnica za naše, vaše i njihove. Nisu dovoljne, iako među imenima ima i izvikanih heroja i neizvikanih zločinaca, i naših, i vaših, i njihovih.

Nekima nije bila dovoljna ni službena, strana, ocjena izbora kao lakrdije, a nekima ni pošten šamar njihovom viđenju zemlje, suživotu i kazaljkama, i vremena i smjera.

U svakoj normalnoj državi - a država koja nema vremena ni iza sebe ni ispred, nije normalna – skočili bi svi vrhovi na upaljeni alarm. U nas su razine šutjele, kao da su poupadale jedna u drugu i progutale se u kaosu prebrojavanja budućih života. Onih, koji gutaju život koji stoji sad.

U svakoj bi normalnoj državi – a BiH to, svjesni smo, nije – nakon skrivenih, zadimljenih i zalivenih priča o vapajima, politika progovorila i rekla barem da pomno prati razvoj situacije kad već glumi da se ne miješa u poslovanje svojih poduzeća i da poštuje druge organe kad rade svoj posao. Kao da ti drugi organi nisu njihove ruke i ta poduzeća džepovi za te grabljive ruke.

Nakon zvuka padanja listića u prozirnu, doniranu kutiju, kojem ne vjerujemo čim nam isklizne iz prstiju, javili su se tek neki koji bolje da su šutjeli. Sve što smo čuli su već jednom okrvavljeni govori mržnje koje svi čuju i vapaji koje nitko ne sluša. Još malo neće ih slušati ni bandere. Ni simbolično.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.