Hoćemo li prijeći preko pokisle lopate?

Zbilja čovjek nekad ne zna tko se s kime sprda u ovoj zemlji. Mi s njima, oni s nama, oni sa sobom ili mi sa svojim životima. Već zaboravljeno krpanje ulice u Mostaru, to bezidejno mlataranje lopatom s vrućim asfaltom kojeg ''topi'' kiša, najbolji je dokaz kako se oni sprdaju s nama, a mi s poimanjem svojega življenja.

Bezidejno lopatanje izazvano umišljenim strahom od nekih neprijateljskih slova i skrivenim namjerama između redova dokaz je kako se svjetovi onih što odlučuju nimalo ne razlikuju od svjetova onih što lopataju i nimalo ne uklapaju u svjetove o kojima nam pričaju.

Jasno je da je Grad Mostar, pisalo ga se s velikim ili malim G, u financijskim dubiozama i da je, zarobljen svakako, zarobljen i brojem novčanica s kojima raspolaže, a koje je jako teško natrpati u sve one gladne rupe koje vrebaju nad proračunom. A njih je puno više, gladnih i razjapljenih, od stvarnih rupa kojima se, umjesto u prijestolnicu kulture, Mostar pretvara u u mjesto nekulture, s velikim ili malim M.

Osim one ''klasične'' nekulture s kojom bismo se valjda trebali boriti među svoja četiri zida i u zidovima za odgoj i školovanje, problem je i nekultura vladanja, koja se valjda u godinama bezbiranja, izgubila. Ako je nje ikad i bilo. Iako se sami sa sobom sprdamo da smo stado, sprdajući se sa životom da nam je dovoljno ujutro ustati i blejeći dočekati večer, razni lopataši zbilja misle da mi, nesavršeni kakvi jesmo, ne zaslužujemo više od jedne pokisle lopate crnoga asfalta.

Prešli su ljudi, koji se nisu umorili od prelaženja pa prešli granicu, preko puno stvari. I većih od lopate. Preživio se i zimski nemar, preživjele se i poplave zbog ulica, preživjelo se i zidanje kako se kome digao u zrak plan za zgradu pa uklopio u davno zabetonirane planove. Prešli su ljudi i preko prolongiranja radova i novih kopanja novih ulica. Prešlo se i preko reklama na sred ceste i raznih instalacija. Prešlo se i preko poluzazidane staklene nemani bez stakla koja oduzima živote bez da netko trepne. Prešlo se i prelazi preko sportske dvorane koju je prošlo i pregazilo vrijeme a i mjesto na kojem nikako da se okoti.

Prešlo se nedavno i preko novog mosta, koji je godinama čekao da se netko sjeti reći da nema novca. Polu-se-prešlo jer s pola mosta, s pola svjetla, polu-prelazimo i polu-se-povezujemo. Prešlo se i preko silnih obećanja da će pred tim mostom biti najmoderniji semafor u gradu, ali se moderna tipkala više ne spominju osim u tipkanju o tome kako prelazimo preko svega pa i preko onoga što se u knjigama davno pisalo kao posljednji mogući prelazak preko nečega u životu.

Prešlo se preko visoke politike, pa se prešlo i preko niske. Prešlo se preko opravdanja, upiranja prstom u druge razine, u druge ljude s istih razina u druge i u svoje s viših. Prešlo se preko života.

Ali zar je stvarno netko mislio da će, nakon straha od umišljenog neprijatelja između redaka, gdje se ipak skrila samo mala želja za normalnim životom, ljudi prijeći preko pokisle lopate? Ili oni, koji s visoka gledaju naša prelaženja, znaju da hoćemo?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.