Hoće li čarobni sloj ostati šuplja kao i mostarska tipkala?
Poplava došla i otišla, zapuhala bura i smeće skrila u ćoškove gdje inače bude smeće, sunce se otelo još jednom pred zimu i isparile su priče o mostarskom kolektoru, gužvama, nespretnim i nesretnim radovima.
Nakon popucalih cijevi bez pojašnjenja i službenih priopćenja – kazne i odgovornost (ne)odgovornih ne treba ni zazivati – sve je stalo. Stavljena je posljednja kocka na novi pločnik, trotoar ili nogostup. Kako kome drago. I kako kome zapinjalo.
Poslije toga, kreće šutnja, a sva priča o pločniku, trotoaru ili nogostupu, s dijelom biciklističke staze koja niotkud ne vodi nikud, nazivat će se šupljom. Govorit će se kako ima važnijih stvari i kako ne valja kad se gradi ni kad se ne gradi.
No, ostat će u prošaranom mostarskom zraku visjeti obećanje da će pločnik, trotoar ili nogostup, koji je prozvan zbog neravnina, dobiti finalni čarobni sloj, koji će sve to poravnati.
Onima koji se sjećaju, i kojima se da u ovoj močvari obećanja sjećati, prisjetit će se najmodernijih semafora u ovom dijelu zemlje. Obećanje da će se na vrhu mostarske Avenije, koja je nekada bila rekorder po broju sudara, na semaforima naći moderna tipkala za slabovidne osobe, još uvijek tapka u mjestu. A ispisano je stotine i stotine redaka (samo)hvale kako slijepi u Mostaru neće tapkati.
Do tada je pločnik u Mostaru, nov i tek dovršen, a koji već tapka i klapka, izložen je opasnosti da se u arhivama nađe uz semaforsko obećanje. Iako još ima vremena da se obećanje ispuni mirovanje na mostarskim kockicama izaziva sumnju da bi čarobni sloj uskoro mogao olakšati koračanje novim mostarskim pločnicima.
O vremenu i rokovima odlučuju oni sami. One što koračaju gradom ne pita se previše, osim što ih se tu i tamo zamoli za strpljenje i za zaborav olako prosutih obećanja, bačenih baš kao što je okvir od nekad svijetlećeg reklamnog panoa bačen u grmlje tijekom rekonstrukcije pločnika. Čini se, zauvijek, bez namjere da ga izvođač radova podigne, pomakne, skloni ili baci.
Preživjele su kockice kišu, trebale bi preživjeti i studen i položiti ispit mraza, a čarobni sloj ako dođe, dođe. Ako slijepi ne moraju preko zebre, ne moraju ni oni što vide tako glatko koračati gradom. Ipak o našim koracima odlučuju oni igrajući se vremenom, rokovima i glumljenjem brzine zaboravljenim u trećim smjenama.
