Halo? Molim? Neka druga stvarnost gospođe iz ureda

''Nismo mi krivi što nam je ovako'', pisalo je, pisao sam, prije nekoliko godina na jednom mostarskom uredu pred kojim se čekalo na neki papir, koji na kraju, kako to biva s većinom papira, služi samo za to da ga se čeka.

I zaista, nitko nije krivio nekoga iz tih ureda. Prst je tada bio uprt u neke s viših razina. Danas, godinama kasnije, vjerojatno je to druga priča pa su izmorenim čekačima papira podjednako krivi i oni u oblijepljenim uredima i oni na razinama. Natpis možda počiva skriven pod morem drugih natpisa izlijepljenih preko ili se urezao još nekome u sjećanje tko je, kao ja, pred nekim od ureda čekao i dočekao - i prvu pauzu, zadihanog i pretovarenog dostavljača brze hrane koja se sporo jede, krajeve prvih smjena i Dođitesutra poruku.

Danas se, godinama kasnije, popis krivaca proširio na podužu listu, samo je manje onih što upiru prstom i uopće onih koji čekaju u redovima. Kod nas se ionako povećava broj onih što čekaju dostave po uredima ali neproporcionalno broju onih kojima je dosta čekanja u redovima.

''Tko je kriv što nam je ovako?'', zapita se čovjek nakon elaborata uposlenice jednog od spomenutih ureda koja prst krivnje za silne odlaske upire u vijesti koje joj se izlistavaju na ekranima.

''Zbog vaših vijesti mladi nam odlaze. Vi baš kao da želite da svi odu. Što da ja objasnim svojoj djeci koja me pitaju 'Mama, što je ovo?'. Ima lijepih stvari.'' Sve su to poruke koje sam pristojno saslušao tijekom telefonskog poziva anonimne gospođe. Nisam odolio pa sam ''upratio broj'' i vidio sam da netko iz nekog gradskog ureda zabrinuto gleda u prozor u svijet a ne gleda kroz prozor svog nezabrinutog ureda u nezabrinuti grad i u svoju stvarnost.

Čitala je ona i ono lijepo, kaže gospođa na konstataciju da se prati sve što se događa oko nas, ali eto, bila je uporna: mi radimo na tome da djeca odu. Na konstataciju da propitkujemo i zapitkujemo upravo zbog djece, da ne padnu u magiju uredskih ljudi da nam je dobro kroz koji god prozor pogledaju, gospođi iz ureda se prižurilo pa je morala ići.

Tko zna čime potaknuti poziv, u sred radnog vremena i valjda nakon duboke analize naslova, završio je zaključkom da nam je bolje nego što mi mislimo i zbunjenim pogledom na jednoj strani i hihotanjem s kolegicama na drugoj. Jer druga strana odradila je svoj današnji zadatak – pokušala je uvjeriti stvarnost da je puno ljepša kad ju se gleda kroz oči nekoga iz oblijepljenog ureda.

Ako su naslovi krivi za odlazak mladih i ako je sve u ovoj zemlji nakaradno samo zato jer je netko napisao da je nakaradno, onda nam je lako. Prestat ćemo pisati i svijet će biti bolje mjesto za život, a grad u čijem lancu upravljanja sjedi Ohrabrena Na Telefonski Poziv gospođa, mali raj na zemlji. Ali ne samo za odabrane.

No, ako nam je sve mlohavo ovako kako nam je mlohavo i ako nam se tisuće muda proda pod dva bubrega upravo zbog majki koje lažima o dobrom životu odgajaju svoju djecu, onda nam je gadno. A gadno nam je, priznat će to i Gospođa Uposlenica Majka nakon radnog vremena, ali će zažmiriti jer će ona sutra na posao u ured iz kojeg se vidi neka druga stvarnost. Oni pred uredom nisu bitni, a njihovi prozori u svijet i taj njihov svijet još manje.

Zna Gospođa Majka Iz Ureda da naslovi ne tjeraju djecu iz grada i zemlje. Zna gospođa, koja za vrijeme radnog vremena ima neradničkog vremena za duboku analizu medija i psihologiju odlaska, da se u uredima poput njezinog kroje sudbine i ispisuju karte za odlazak. Zna Gospođa Analitičarka, koja je jednom zvala pa iz straha spustila slušalicu te se tek iz drugog puta odvažila na savjete, da su pogledi kroz njezine prozore velika laž i da bi bilo više palčeva pod tekstovima da nije straha od malo većih očiju s malo viših razina. Bilo bi i krikova, da nije straha i boljeg sutra da kritike ne uspijevaju tek nakon drugog okretanja broja. Jer u nas, navikli su nas u uredima, nema ničega isprve.  

Isprve pale samo odlasci za koje nisu krivi naslovi. Za njih su krivi oni što bi ih ispravljali i stvarnost nam skovali onako kako njima paše kao da smo svi slijepi pored svojih očiju, svojih ekrana i svojih prozora.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.