Domaći poslodavci žele robove, a robovi žele bježati

Čini se kako sve današnje probleme ustvari i stvaraju kamena srca. Dokaz tomu je činjenica da su nekome draži Kinezi da mu za mizernu plaću uvećavaju carstvo nego da za pristojna primanja svoje sugrađanine zadržava na ognjištima.

Na sastanku gospodarstvenika, koji je održan krajem u svibnja u Središnjoj Bosni, izneseno je kako bi oni dobrostojeći, koji su glavni poslodavci, trebali povisiti plaće svojim radnicima da bi se tako pokušalo stati u kraj brojnim odlascima u inozemstvo s tih prostora.

Nažalost, priča koja je procurila sa sastanka, im tužan kraj. Naime, nakon iznesenog prijedloga jednog gospodarstvenika, drugi je rekao kako ga to ne zanima. Ako ne bude domaće radne snage, on će za isti novac dovesti Kineze da rade. Ali, povišice nikome ne da. Potom su se vlasnici velikih firmi s tog područja jednostavno razišli. Baš kako što se iz dana u dan, ma koliko netko govorio kako nije istina, razilaze poniženi. A poniženje je danas ne biti plaćen za posao, biti šikaniran zbog korice kruha, prebačen u nižu kastu i pretvoren u nižu vrstu samo zbog količine novca u džepu.

(Ne)izlizana opaska da čovjeka kvari novac

Mogu mnogi sumnjati u gore napisano, ali iz više izvora je potvrđeno, a i nije nikakvo iznenađenje da oni koji imaju ne daju kao i da je njihovo malo nekome puno. No, to malo, mnogima će, pokazalo je tvrdo srce, ostati nedosanjano.

Upravo u vrijeme održavanja tog sastanka, na kojem se pokazalo kako su neka srca ipak kamen i neki džepovi ipak zaključani za davanja, objavljeno je pismo mladoga Duvnjaka u kojem govori zašto je napustio svoj kraj.

Kaže mladi čovjek, s kojim su u Njemačku otišli i supruga i dvoje djece, kako ga je na bijeg natjerao upravo odnos poslodavca prema njemu. Plaća je kasnila, poslodavac se iz školskog kolege pretvorio u gazdu, gazda u njemu potom u bahatog robovlasnika, a onda i u čovjeka koji je postao ogledni primjer što se krije iza one izlizane opaske da čovjeka novac kvari.

''Meni je gazda-šef bio moj školski kolega koji je jedva završio osnovnu školu, srednju je isto nekako sklepao ili kupio, nije važno, bio je i ostao, kako se to kod nas kaže ''sirovina''. Kako je rekao jedan naš kolega ''sekundarna sirovina koju je zapalo biti primarna'', pa je to radio iživljavajući se na meni, a ni ostali radnici nisu bili pošteđeni izrugivanja od gazde, posebno kada je imao publiku, koju je nesebično častio da bi ga podržavali u njegovom bezobrazluku'', stoji u pismu odbjeglog Duvnjaka, koji ističe kako nitko ne odlazi od dragosti te da ga je natjeralo bezobrazluk gazde i pretvaranje njega i njegovih kolega u svojevrsno roblje.

Nitko ne odlazi zbog mode

Upozorava ovaj Duvnjak i na to ''da nitko ne iseljava jer je to moda'', a političare i svećenike kako bi ''bolje bilo da porade nešto u zaštiti i dostojanstvu radnika, da, kako im je i Sveti Otac rekao, skrenu pažnju svim gazdama da prvo dadnu dostojnu plaću svojim radnicima, da ih cijene kao ljude, a onda dođu pred oltar čista srca''.

A valja upozoriti i na ono što je Papa govorio o modernim robovlasnicima u koje svakako spadaju i srednjobosanska škrtica i duvanjska sirovina.

"Bog će držati odgovornima robovlasnike naših dana", rekao je papa Franjo kritiziravši tijekom jedne posjete Meksiku kapitalizam.

"Protok kapitala ne može određivati protok ljudi", rekao tada Papa, koji je iz Vatikana oštro kritizirao poslodavce koji maltretiraju i nedovoljno plaćaju svoje radnike.

Papa je i s Trga svetog Petra kritizirao poslodavce rekavši kako Crkvi ne treba njihov ''krvavi novac''.

No, pokazuje primjer i Središnje Bosne i iz Tomislavgrada kako pohlepni džepovi ipak žele novac, a najdraži im je upravo onaj koji je stečen na znoju i muci onih koje se može smatrati i proglasiti sitnijima i nebitnijima. Uz to, pohlepa okuje i okameni srce, pa se i najsitniji poslodavac vine u visine kako bi svoje nedostatke nadomještao novcem i umišljenom vrijednošću. Osim toga, nespreman je zastati i duboko promisliti da njegove veličine i lagode u materijalnom svijetu ne bi bilo bez suza, znoja i muke njegovih podređenih. Stoga bi, da je svijet pravedniji, poslodavac kao kap vode na dlanu držao svoje ljude.

Kamena srca

Čini se kako sve današnje probleme ustvari i stvaraju kamena srca. Dokaz tomu je činjenica da su nekome draži Kinezi da mu za mizernu plaću uvećavaju carstvo nego da za pristojna primanja svoje sugrađanine zadržava na ognjištima ne kradući im vrijeme života za nove početke u tuđini. To isto carstvo ne bi propalo zbog povećanja plaća i odnosa prema radniku na razinu pristojnosti, samo bi imalo još jedan čvrst temelj – temelj zadovoljstva na kojem bi počivalo.

Carstvo duvanjskog gazde isto se tako ne bi srozalo, ako bi mu se oduzela fizička veličina i bahatost kojom se kiti. Samo bi oko sebe zadržao prijatelje, a maltretiranja bi se pretvorila u snažniju zajednicu koja bi onda bila jača i složnija pred eventualnim poslovnim problemima.

Reći će mnogi kako je i država i poslovno okruženje okrutno te da nije do poslodavaca. Naravno, nisu svi isti, ali ako smo složni da se treba boriti, onda u borbu treba krenuti od samoga sebe. Ako se predajemo šutnji i trpimo - iako ne treba zaboraviti onu biblijsku da će onaj tko je zadnji biti prvi – onda nemamo pravo osuđivati odlaske tamo gdje robovi ipak imaju veća prava.

*Kolumna objavljena u mjesečniku Naša ognjišta