Đikić za Bljesak: U našim provincijama postoji stalna potreba da se nešto sakrije

Ivica Đikić, novinar i književnik, koji je nedavno za roman 'ponavljanje' dobio Kočićevo pero, u intevjuu za Bljesak.info govori o svijetu u svojem 'Ponavljaju', pisanju, snalaženju u pomutnji, novom scenariju i romanu o Srebrenici kojeg će objaviti sljedeće godine.

Bljesak.info: Prilikom uručenja nagrade Kočićevo pero rečeno je kako je tvoj nagrađeni roman ''priča o suvremenom čovjeku koji se sve teže snalazi u valovima života, zahvaćenog općim otuđenjem i dehumanizacijom''. Kakav je tvoj čovjek u 'Ponavljanju'?

ĐIKIĆ: Nesiguran, prilično rezigniran, uglavnom lišen ikakvog idealizma, zatvoren u labirint svojih strahova, trauma i obzira, neodlučan... 'Ponavljanje' je ''komorni'' roman, roman atmosfere i onog što ostaje neizrečeno, onog što se samo sluti ili nazire, jer u svijetu o kojem pišem u 'Ponavljanju' – a to je svijet bosanske ili hercegovačke provincije – postoji stalna potreba da se sakrije i zataška sve ono što se smatra sramotom i porazom: misli se da će se nešto sakriti, ako se o tome izbjegava govoriti. 'Ponavljanje' je i roman o vjeri u čudo, o tinjajućoj i skrivenoj vjeri da će se nestali javiti, odbjegli vratiti, hladni otopiti... Pritom bi trebalo razlikovati optimizam, koji može biti svakakav: lažni, zarazni, utemeljeni..., od vjere u čudo koja je neobična mješavina fatalizma, imaginacije i vitalnosti. Moj čovjek je ostao bez ideala, ali vjeruje u čudo.

Bljesak.info: Nikola Vukolić, direktor Zadužbine Petar Kočić, rekao je kako ovo djelo zaokuplja pažnju ''u doba opće svjetske pomutnje''. Kako se ti kao pisac snalaziš u ovoj pomutnji i kolika je pomutnja na književnoj sceni?

ĐIKIĆ: Snalazim se više-manje tako što čitam i pišem, pa onda i nisam najkompetentniji sugovornik na temu zbivanja na književnoj sceni mimo objavljenih i pročitanih knjiga. A kad smo kod toga, suprotno plitkim i paušalnim ocjenama ogorčenih i mrzovoljnih veličina, ja mislim da najmanje dvadesetak pisaca i spisateljica s prostora našeg jezika spada u veoma relevantnu europsku suvremenu književnost, što po kriteriju broja prijevoda, što po nesumnjivoj umjetničkoj vrijednosti, ili i po oba ta kriterija istovremeno. To uopće nije malen broj i nije nevažna literatura. U ovom dijelu Balkana ima vrlo vrijedne suvremene književnosti, kao i općenito suvremene umjetnosti, i siguran sam da će to jednom biti prepoznato na globalnoj sceni, usprkos ovdašnjim državama i njihovim kulturnim politikama.

Bljesak.info: Kad smo dogovarali intervju, rekao si da dovršavaš jedan scenarij. O čemu je riječ?

ĐIKIĆ: Riječ je o poprilično velikom projektu, dramskoj seriji u dvanaest epizoda pod naslovom 'Novine'. Režirat će Dalibor Matanić, a snimanje bi trebalo početi u siječnju iduće godine. I to je otprilike sve što sada mogu i smijem reći.

Bljesak.info: Radiš i roman o Srebrenici. U kojoj je fazi to djelo, budući da si najavio kako je to plod dugogodišnjeg razmišljanja o tamošnjem zločinu? Rekao si u jednom intervjuu da si taj roman bio započeo još prije deset godina.

ĐIKIĆ: Završavam taj roman, trebao bi izići na proljeće sljedeće godine. U jednom času, prije nekoliko godina, shvatio sam da ništa što uspijeva dosegnuti moja mašta nije tako intenzivno i dramski snažno u usporedbi s istinom o konkretnostima zločina koje sam otkrivao. I u prvi mah, osjetio se poraženim i vrlo razočaranim zbog te spoznaje. A zatim sam, sporo i neodlučno, krenuo u duboko i detaljno otkrivanje: što sam išao dalje to sam postajao svjesniji da iz oceana faktografije trebam izlučiti priču koja će po strukturi i načinu pripovijedanja biti roman, a po svemu ostalom dokumentarizam, novinarstvo, historiografija. Ali svejedno, bio sam nesiguran u vezi s time, iako sam znao, a neke od njih i čitao, za knjige koje su sličile mojoj nakani. Onda mi je došla u ruke Cercasova 'Anatomija jedne pobune'. Na prvih dvadesetak stranica te knjige, koja se bavi vojnim udarom, odnosno pokušajem vojnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981., našao sam odgovore na svoje dvojbe, sumnje i skepsu, našao sam sve o čemu sam i sam dugo razmišljao, no nemoćan da te misli formuliram u nešto suvislo i logično, u nešto što bi bilo dovoljno za poticaj. Na primjer: ''Ako roman treba rasvijetliti stvarnost uz pomoć mašte, namećući geometriju i simetriju ondje gdje su samo nered i slučajnost, nisam li trebao krenuti od stvarnosti, a ne od mašte? Nije li bilo površno dodavati geometriju geometriji i simetriju simetriji? Ako roman mora pobijediti realnost, izmišljajući je iznova kako bi je zamijenio izmaštanim, uvjerljivim kao i ona, nije li bilo neizostavno prije upoznati realnost kako bi je taj roman pobijedio?'' Nekako je tada sve sjelo na svoje mjesto i počelo se razvijati u konkretnijem pravcu.

Bljesak.info: U 'Cirkusu Columbia' dotičeš se i rata u rodnom Tomislavgradu. Koliko je bilo teško pisati o ljudima oko sebe, znajući da se svima napisano neće svidjeti?

ĐIKIĆ: Ne vjerujem da je moguće napisati išta dobro s mišlju o tome hoće li se nekome svidjeti ono što pišete. Pripovijedanje ima svoju unutarnju logiku koja ne poznaje kategorije sviđanja ili zamjeranja. Koliko god se činilo da pisac ima na raspolaganju bezbroj rješenja kad je riječ o radnji i likovima, istina je da postoji samo jedno rješenje i samo jedan način da se ispripovijeda neka priča. To rješenje i taj način rađaju se iz logike pripovijedanja, a ne iz slučajne ili namjerne odluke pisca da učini ovako ili onako. Ne vjerujem u pisanje kao fizičku realizaciju neke unaprijed čvrsto zadane i precizno razrađene konstrukcije. Prije bih kazao da je u pitanju jedan kontrolirano nepredvidiv proces, intelektualna i emocionalna avantura u kojoj ništa nije unaprijed zagarantirano, naročito ne bilo čija simpatija.

Bljesak.info: Od srednjoškolskih dana si u novinarstvu. Bio si ratni dopisnik Hine, a onda se dogodio Feral Tribune. Danas uređuješ Novosti, tjednik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. U kakvom je stanju novinarstvo u odnosu na ono 'feralsko' vrijeme? Gubi li bitku s vremenom u kojem mu je jedini imperativ šokiranje?

ĐIKIĆ: Novinarstvo je profesija, ili zanat, bez kojeg ne funkcioniraju demokracija i slobodno društvo, a nevolja je što je udio zanata u našem današnjem mejnstrim novinarstvu sveden na najminimalniju mjeru. Pod zanatom mislim na skup procedura koje prethode objavljivanju neke vijesti ili članka, mislim na skup etičkih normi bez kojih novinarstvo nije ništa više od manipulacije ili propagande, i mislim na kritički i propitivački odnos prema svemu što dolazi iz političkih i drugih društvenih centara moći. Utoliko, danas se žurnalizam kod nas događa, uglavnom, na marginama, na malom slobodnom teritoriju koji je nastanjen ljudima koji znaju dobro pisati i misliti, i ljudima koji znaju dobro čitati. Ni jednih ni drugih nema mnogo, no to ne treba obeshrabriti: treba se boriti za taj zanat, jer su najplemenitije one bitke za koje unaprijed znate da su izgubljene.

Bljesak.info: U posljednje vrijeme mnogo se priča o novom valu iseljavanja iz duvanjskog kraja. Rijetke su priče o povratku. Što bi Ivicu Đikića moglo ''natjerati'' da se vrati u rodni kraj?

ĐIKIĆ: Ja sam otišao relativno davno, ima punih dvadeset godina, i sad sam već duže izvan Duvna, nego što sam bio u Duvnu. Ljude na povratak, čini mi se, tjera velika sreća ili velika nesreća: zato je povrataka tako malo. A onda su tu i neke realne životne i obiteljske okolnosti, koje čovjeka nagone na status quo u smislu adrese ili na gledanje prema Zapadu, ponajprije zbog toga da bi mu se dijete kvalitetnije i modernije školovalo i da bi naučilo da se ne boji svijeta i izazova. A da se samo mene pita, bila bi mi doživotno dovoljna jedna soba puna knjiga i jedan radni stol s kompjuterom na Blidinju, u našoj kući u Duvnu, na Buškom blatu, isto kao u Zagrebu, New Yorku, Istanbulu, Avignonu ili negdje u Toskani.