Ćiribu ćiriba država migranata

Ništa se drugo nije moglo ni očekivati. Država je još jednom ispala smiješna. Ćiribu ćiriba. Ujeo je vuk kenjca. A sigurno je negdje nestala i neka lova preko papira. Tako je završila mostarska migrantska kriza kao što, preko noći, završavaju sve krize u BiH da bi se potom, u mraku kojeg živimo već desetljećima, zavukla u nikad učvršćene temelje da ih nagriza do nekakvog kraja. Ako se ovome nazire ikakav kraj.

Kad je krenula sva galama oko prebacivanja migranata iz sarajevskog parka u mostarski izbjeglički centar jedinio što se znalo je da se u autobusima nalazi 269 ljudi. Među njima je, u međuvremenu će netko prebrojati, bilo 18 djece.

Ništa se više nije znalo. Nije se znalo tko migrante šalje, tko prima, tko zaustavlja, tko ih gura naprijed, tko ih vraća nazad. Znalo se samo da je ministar sigurnosti države, koja je toliko sigurna da povratnika sa sirijskog ratišta nakon godine zatvora nađu naoružanog do zuba za još godinu dana zatvora, zagalamio da netko tamo negdje udara državu. Ostatak govora je posvetio sebi, protivnicima i izborima.

A taj netko tamo negdje, unatoč silnim pozivima i svim pravilima da se medijima nešto kaže, boreći se protiv panike a šutnjom stvarajući paniku, uporno je šutio.

Potom se natezala javnost. Dok su migranti čekali na ničijoj zemlji, država se još jednom, po tko zna koji put, raspala na najsitnije komadiće, a građani su ostali prepušteni na milost i nemilost svojim paranojama, smišljeno nazubljeni da im proradi zakržljala ljubav za stranku koja ih sada odjednom brani od migranata - bez obzira s koje strane - ne braneći ih od vlastitih migracija u nepovrat.

Zapjenjena država, što od bijesa što od ludila, nije se ozbiljno posvetila vrućem krumpiru koji joj se otimao iz ruku. Uglavnom se galamilo o politici, rušenju države, o zločinačkim organizacijama, zveckanju oružjem i sličnim oštricama koje nas paraju iz godine u godinu.

Uoči čišćenja Sarajeva kojeg je, uz dvoranu i zgradu Predsjedništva, iznajmio turski predsjednik, država je govorila o aktiviranju ''značajnih sredstava'' iz Fonda za migrante. Novcem se trebalo, rekla je država, ''pomoći materijalno i kadrovski Graničnu službu i Službu za poslove sa strancima i druge agencije''. Reklo se kako ''to znači da se očekuje stručna, tehnička, a posebno financijska pomoć za izgradnju smještajnih kapaciteta, pružanje zdravstvene zaštite, obrazovanja...''

Uspio je potom netko prebrojati da je 6-7 migranata pobjeglo, da ih je uhvaćeno i vraćeno 2-3. I to je to. Čekalo se zeleno svjetlo. Nitko nije znao od koga se čeka. Pa je došlo zeleno svjetlo. Nitko nije znao od koga.

A onda je došla vijest da se mostarski centar baš i ne može nositi s toliko ljudi. Crveni križ zamolio je Mostarce da doniraju nešto ljudima. Nedostaje hrane, higijenskih potrepština. Jedni su donirali, drugi su raspravljali kome trebaju ti ljudi. Ne oni u vlasti, nego oni u izbjegličkom centru. Za one u vlasti nitko se više brine.

Država kaže kako ''kriza raste na intenzitetu i ona je kompliciranija''. I onda država šuti. Prespavala je subotu, a nedjelju gledala sarajevski sultan-show u kojem se predstava igra za jednog čovjeka cijelome svijetu i drugoga čovjeka za svoje malo napaćeno, rastrgano pleme. U međuvremenu, država je rekla prebrojati ljude koje je odmakla od sarajevskih očiju.

Brojka od 269 ljudi spala je na ''oko 200''. Broj djece sa 18 narastao je na ''oko 40''. Država je rekla da ''vjerojatno nađu način da izađu i da se ne vrate''. Država nije rekla da je na svojim granicama našla oko 70 ljudi koji su pobjegli iz Mostara niti pojasnila kako su neki u međuvremenu postali djeca.

Potom država opet šuti. Šute i oni koji vide kako im netko bježi u državu iz koje bi oni sami bježali. U kojoj se samo glasovi broje. A i oni se broje ćiribu, ćiriba.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.