Blagajnici svoje sreće

Zabavljamo se. Svi, koje dohvati ova baruština odnosa jednih s drugima i jednih bez drugih, ostavljani su na milost i nemilost. Nitko ni za koga ne diže glas naglas, ali se naglas čita i ponavlja sve ono što nas je, najpametnije na svijetu i najpozvanije na dubokoumne sudove, i dovelo do kolektivnog tupila.

A otupjeli smo, uspješno, da pored nas prolaze stvari kao da nikada nisu bile u našim životima. Kao da ni mi sami nismo bili u svojim životima, zaglavljeni u kolektivno vrćenje u krug i najidiotskije neučenje lekcija što se oblijepi oko - u sebe samu i svoju prljavštinu ulijepljene - zemlje. 

U mlinu što nas nevidljivo nevidljive melje, zaboravljamo trezveno prosuditi što su sve smiješni likovi oko nas napravili. Jer, jadno, jako je jadno gledati kako stado željno promjena nema pojma tko mu je ministar ni gdje radi, ni što radi. Jako je jadno gledati stado kako šutke pognute glave sluša obećanja zamuckivača, ponavljača i sporednih likova iz najlošijih stripova koji su pomjerili sve granice logike pa se nazivaju liderima, čelnicima i dužnosnicima. A samo su blagajnici svoje sreće. I ničije drugo.

Jadno je se sjetiti da je točno prije godinu dana najavljeno da će poskupjeti gorivo i da će se trošarinama zalijepiti još jedan šamar siromaštvu, a onda još jadnije kako se stado šutke kotrlja prema crpkama da spasi svoj obraz kojim jeftinim litrom.

Jadno je i teško slušati silna prosipanja pametni onih koji, javno i bez trunke svjesnosti o stupidnosti kažu na nekakvom europskom sastanku kako im je drago što je na europskom putu najvažnija stvar stavljena na prvo mjesto. I to je naš jedini uspjeh – ponekad, ne uvijek, prepoznati redoslijed stvari koje nam drugi poredaju.

Svoj život i svoje važnosti, naravno, nismo i nećemo nikada poredati, ni po bojama, kamoli po važnosti jer ćemo iznova i iznova, nevjerojatno tupo i mlitavo, gledati kako obećanja pored nas prolaze a neostvareno se niže na neprekidnoj traci u ovoj tvornici neprekidnog mazanja očiju.

Stado će, razjapljenih usta, gledati nova obećanja za ceste, slušati kako se neće zapošljavati preko štele, pušiti priče kako će novac dobiti oni koji ga zaslužuju, kako će se vratiti jednom sve uloženo, kako su neka rješenja privremena a nitko neće reći da nema rješenja osim rješenja za utvrđivanje tabora za dijeljenje novca.

Ponovno, zamantani i ulijepljeni, sjedamo na vrtuljak besmisla, koji, umazan istrošenim mantrama kako se sve radi za naše bolje, okreće novi krug bez da se itko pita što se to napravilo u prethodnom krugu. Jer samo se kod nas, ovako očito i bez milosti, opći sa zdravim razumom i računa na tupilo zbog kojeg nitko nikada neće nekoga pozvati i upitati kolika je njegova odgovornost u tome što nam je sve gore.

U kolektivnoj šutnji i potpunom nemaru za život kroz koji gazimo, i život onih koji bi ga trebali gaziti oni nakon nas, gledajući kako se, u naše ime, grade carstva svih onih u hranidbenim lancima s kojeg sve manje nama padaju mrvice neprožvakanog. Jer, sve se više grabi i žvače i plijena je sve manje da se oni najsitnijih u lancu ne srame više lizati mrvice. Lizanje svega drugoga u BiH odavno nije sramota.

U kolektivnoj paranoji nitko nikoga ne pita za život, nego se broje smrti, gazi život i plješće se onima što zveckaju iako se kunu da ovo opet nisu naši ratovi. A onda ćemo, goli i bosi, rafalati u neprijatelje i poubijati najslabije karike s prehrambenog lanca za njihovo boje sutra.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.