Amnezija nakon izbora: I tko ne želi, uđe

Malo tko je komentirao ulazak Lijanovićevog Boljitka u vlast Tuzlanske županije i činjenicu da je za ministricu ponudio pripravnicu. Da se, nekada vrlo agilni, Lijanovićev ured za priopćenja sjetio, mogao je taj pripravnički ulazak u vlast opisati velikom pobjedom. Naime, uz toliko galame o ukidanju županija, mogao je reći kako je s pripravnicom u fotelji želio omalovažiti razinu vlasti protiv koje je galamio. Ali nije. Jer, ipak je u Bosni i Hercegovini vlast vlast. Čak i onda kad galamiš protiv nje.

Kad bi se u nas vodile ozbiljne politike ili barem ozbiljne analize navodno ozbiljnih politika, onda bi Jerko Ivanković, ili netko tko već drži uzde razuzdane politike zvane Lijanovići, ispao jedini dosljedan u onome što govori.

Županijska nakarada

Pjeneći se prije, tijekom i poslije izborne kampanje da treba ukinuti županije, Lijanović, ili netko tko se tako potpisuje, srozao je nakon izbora županijsku vlast imenovavši jednu pripravnicu ministricom. Jedino što se u tome amenovanju još jedne svete guzice u bezbroj fotelja moglo učiniti bilo je plasiranje nekoliko zgroženih naslova nad činjenicom da je politika u BiH opet raširila lepezu laganih titula. Nepoželjni Lijanović zasjeo je u vlast koju ne želi. Nešto slično kao Komšić. Pripravnica je sjela, postala ministrica, a još jedna razina vlasti postala je smijurija. Lijanović je, opet nesvjestan što radi, poručio što misli o ovoj državi. Država je davno rekla da mu ništa ne može.

Županijska nakarada, koja je u samo nekoliko sati proizvela ostavku i imenovanje jednog te istog premijera, i uvlačenje u vlast čovjeka koji cijelo vrijeme tu vlast proklinje, prošla je bez ikakvog protivljenja. Jer, s koje god strane to gledali, obećanja u BiH nisu obećanja. A vlast je vlast.

Izbori u Bosni i Hercegovini, zemlji bez prozirnih glasačkih kutija, nikada ne prestaju. Godinama već svjedočimo kako se popularno nazvano političko nadmudrivanje rasteže i po godinu dana nakon izbora. Prije toga moramo preživjeti pozive u središnjice, stavljanje poslova na papir i prijetnje da će čitave obitelji ostati goli miševi ako ne bude krugova oko određenih brojeva. Potom preživljavamo paljenje listića i krađu glasova za koje svi znaju, a koju nitko ne gasi.

Amnezija i zakoni za rastezanje

Iako zakoni kažu kako bi vlast trebala biti formirana mjesec dana nakon službene objave i potvrde izbornih rezultata, oni ne vrijede za rastezanje. Jer, vrijeme je vrijeme, a vlast je, ipak, vlast.

Redovito, nakon svakog izbornog ciklusa i cirkuzanja u ciklusu, jedna stranka iz vlasti se nogira, da bi se onda mjesecima tražila zamjena. A oni, koji su prikupili najviše glasova, redovito ne mogu pronaći trećeg da im je oboma po mjeri. Razvlačenje potom prouzroči amneziju, pa oni što nisu htjeli u vlast zaborave da ne žele, a oni koji su govorili da ne žele biti smetnja zaborave da smetaju. Jer, riječ u Bosni i Hercegovini nije riječ, a vlast je ipak vlast.

Ne treba podsjećati da je Demokratska fronta, taj proizvod Komšićevog inata Lagumdžiji, više puta rekla kako ne želi vlast radi vlasti i da samo želi najbolje ovoj zemlji. A onda, kad su polupali lončići u zainaćenoj stranci postali preglasni pa su dobili nogu, stranka ne želi napustiti vlast jer, opet misli samo na državu. I državna poduzeća.

Turski novac za spas Bakira

S druge strane, Fahrudin Radončić koji vodi otvoreni medijski rat s Bakirom Izetbegovićem do te mjere da su se u medijski prostor morali ubrizgati turski novci kako bi lider SDA imao čime uzvratiti, više je puta rekao kako može sjesti za stol, ali da neće sjedati u fotelje. No, čini se kako se sve jasnije i glasnije za stolom priprema fotelja, a ako ne fotelja onda barem ruke koje će, unatoč odbijanju rukovanja, biti u zraku za ideje najvećih neprijatelja, na čijem su blaćenju počivale predizborne govornice i ekskluzivne naslovnice.

I druge, male stranke, koje su pometene na izborima i o kojima nitko nakon zaokruživanja nije razmišljao, strpljivo su čekale da se pogube svi mogući poslušni partneri pa da pronađu svoje mjesto u koalicijama. Unatoč tvrdnjama Martina Raguža da njegovu devedesetku ne trebaju stavljati u digitron, teško je povjerovati da se jedan od stažem najstarijih političara u BiH neće trznuti na pruženu ruku i ponuđeno mjesto. Jer, brojke u digitronu su brojke, a vlast je vlast.

Popločani šupak svijeta

Tako ćemo na nižim razinama u istom rovu za navodnu borbu za bolje sutra vidjeti ljute neprijatelje koji samo nekoliko kilometara dalje, na nekoj drugoj razini, ruše jedni druge. Na nižoj razini imamo i otvoreni rat onih koji se ljube na visokoj razini i upravljaju kopanjem svih koalicijskih rovova, pa se Hercegovačko-neretvanska županija, s Mostarom kao izbornom sramotom moderne Europe o kojoj imaju hrabrosti pričati, razvlači u glumljenjima odlučne međustranačke i unutarstranačke ljubavi. Dragan Čović je puno prije izbora rekao da je sve riješeno, da Mostar neće biti (popločani) šupak svijeta, ali se dogovor ne mrda smjesta ili, ako se mrdne, zapne o kockice koje slažu u mozaiku svojih strateških planova.

Još koji mjesec natezanja i rastezanja, doći će novo vrijeme za dizanje govornica na predizbornim skupovima i uvjeravanjem da se u vlast ne ulazi radi vlasti nego radi novih putova kojima nam valja kročiti u neko bolje sutra. Netko će se možda sjetiti nedosljednog Živka Budimira koji je rekao kako nije stranku napravio radi izbora i da neće nestati kad ga poraze. A onda je nestao i učinio veliku uslugu političkoj močvari jer ga sad nitko ne može zovnuti u vlast i ponovno rastegnuti izmrcvareno koaliranje.

A netko će se sjetiti Lijanovića s početka priče, koji uđe u vlast i onda kad bi da ona ne postoji. I u tom će opet novi izbori s predizbornom temom kako oni prije nisu učinili ništa. Osim bili vlast. I to svi odreda.