Alibi zaokruženim likovima

Opet ćemo, po tko zna koji put, imati dan D u ovoj državi od kojeg će, opet po tko zna koji put, ovisiti odnosi vječitih partnera, vječno posvađanih lidera, a samim time i naroda, vječno skupljenih pod kišobrane (onih) koji ne brane ni od čega.

Opet ćemo slušati što je najbolje za ovu zemlju, a da nas, naravno, nitko neće pitati što je nama najgore i odabrat će se put kojeg nismo zaokružili zaokruživši likove koji se od hranjenja našim novcima zaokružuju i urastaju u stolice.

Nitko nikad nije prebrojao, a i neće prebrojati, koliko se to puta Bosna i Hercegovina našla na sudbonosnom raskrižju i koliko su se puta umišljeni lideri dogovorili a onda, pred očima koje sve manje vide, pogazili riječ, okrenuli leđa i zakopali prijateljske lopate kojima vade naš jad iz proračuna i otkopali ratničke sjekire koje samo udaraju ritam za njihovu vladavinu. A ona, čini se, nema kraj.

Pričalo se i pisalo o tome kako su građani Bosne i Hercegovine pogazili sve znanstvene teorije o trpljenju vladavine pa su znanstveno utvrđene donje granice tolerancije na zvijeri vladavine odavno spuštene naniže. Možda kao nitko trpe građani ove zemlje, konstitutivni narodi, kojima će se izgleda brisati konstitutivnost, manjine i svi oni što su zaglavili u trokutastom cirkusu.

Samo se, naime, u Bosni i Hercegovini lideri mogu igrati s narodima zadajući rokove, ciljeve, gurajući i podmećući ideje, šarajući po papirima strateška mjesta sa svojim ljudima, a opjevano je čijim sinovima. Naravno, politika je igra svugdje, ali se samo u trokutastom cirkusu može razvlačiti nešto do te mjere da svi oni koji i pomisle da im život prolazi u besmislu prestanu misliti da su lideri grešni i otupe do te mjere da počnu misliti kako su nevidljivi, nepoznati krivci odgovorni za sve.

U toj paranoji počinju se pronalaziti neprijatelji koji ispadaju krivci za sve izgubljene dane, za sva posrtanja vođa, naroda, zajednica... Počinju se pokazivati zubi svima osim onima na listićima i u ogledalima. Tako svjedočimo paranojama u kojima napuhanim mošnjama okušenog europskog života bušimo sami sebi glave pišući poruke svom narodu kako bi zgazili drugi narod.

Svjedočimo i ''književnim kritičarima'' koji nisu dogurali dalje od naslova, ali pisce važu pa im ne daju da budu karika u stvaranju programa za prijestolnicu kulture jer nisu dovoljno svoj narod. Drugima pak, nakon što su ih prvo slavili, ne daju da govore o knjizi, smatrajući da su se istrošili po pitanju svojeg naroda, kao da su oni koji se u njega kunu ikada bili dovoljno taj narod. Potom se svi igraju žrtve i samo pridonose da se ova zemlja i ovo društvo koje je davno palo na koljena života i životari igra žrtve i žrtvovanja samo da bi opralo ruke od nečinjenja života (boljim) životom.

I narod, koji je toliko sanjao slobode, to zna. Narod zna da su borbe koje se trenutno vode, a u prvim redovima prednjače lažni profili - koji će se na kraju u svojim životima pretvoriti u lažne sebe a da to neće shvatiti – isprazne borbe koje samo zaokruženim likovima daju alibi za još jedan mandat kojim će prazniti sve ono što mi punimo.

No, narod, narodnosti, ostali i preostali, nemaju dovoljno hrabrosti za ogledalo niti volje, ali ni izbora, za neki novi kružić pred nekim novim imenom. Nemaju ni hrabrosti izboriti se za svoje živote nego će gledati kako se stvarni krici mudrim političkim igrarijama pretvaraju u krikove izdajnika koji se potom pripišu vječitim neprijateljima koji nam ne daju da dišemo. I možda je to tako s disanjem. Samo niti jedna strana neće priznati da im njihov lider ne da pluća pa je i disanje u ovom trokutastom cirkusu besmisleno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.