FOTO | Vikend pod Šatorom
Negdje na kraju prašnjave ceste, pored napuštenog motela i u srcu čarobne prirode, leži Šatorsko jezero. Iako zvuči kao destinacija iz nekog slikovnog atlasa iz djetinjstva, put do njega vodi više slijedeći dobre stare putokaze pored ceste, nego blagodeti suvremene tehnologije. Google Maps, primjerice, predlaže da skrenete iza mjesta zvanog Crni Lug. Nemojte. Vjerujte mi – stvarno nemojte. Pratili smo tu rutu jedno tri minute, a onda smo, kao i svi mnogi drugi ljubitelji offroada, poslušali lokalce i vratili se na cestu prema Bosanskom Grahovu.
Plan je bio jednostavan: što prije doći do Šatorskog jezera, provesti vikend u prirodi, pobjeći od betona, paklene klime i notifikacija. Krenuli smo iz Mostara, preko Posušja i Livna, prema Bosanskom Grahovu.
Od Grahova, cesta prelazi u solidan asfalt, a zatim, pomalo sramežljivo, u makadam koji se ne trudi impresionirati, ali zna svoj posao. U nekom trenutku, između drugog zavoja i treće borove grane koja vam ogrebe retrovizor, pojavljuje se voda – plavo zrcalo uokvireno zelenim valovima planine Šator. Disanje se uspori. Čak i motori umuknu.
Na samom jezeru dočekuje vas napušteni motel – konstrukcija koja više nalikuje na kulisu za film u kojem nitko nije ostao do kraja. Ispred njega: kontejner za smeće (znak civilizacije!) i česma. Iz nje stalno teče hladna, čista voda, koja bi lako mogla nositi status izvorske, iako službene potvrde nema. To je, da budemo jasni, jedina komunalna usluga u krugu nekoliko planina.
Voda u jezeru je iznenađujuće ugodna za kupanje – osvježavajuća, ali ne prehladna, baš onakva kakvu poželite nakon prašnjave vožnje i podizanja logora. U plitkim dijelovima rastu šumarci vodene trave koje tek povremeno dotaknu kožu, ali ne ometaju plivanje. Površinu često paraju glave žaba, a ispod vas promiču sitne ribice – znak da jezero živi, tiho i prirodno. Taj prizor, gotovo djetinji u svojoj jednostavnosti, podsjeti vas zašto ste ovdje.
Logor pod borom i gosti iz Slovačke
Teren oko jezera nije gostoljubiv. Sve je nagnuto, prošarano vrtačama, rupama, brežuljcima i šarenilom travnate anarhije. Ravna površina ovdje je luksuz. Ako imate šator na krovu auta – blago vama.Ako nemate – očekujte akrobatske vježbe s klinovima i podlogama. Mi smo, srećom, imali vozila spremna za svaki nagib i bor koji nam je velikodušno ponudio svoj hlad i panoramski pogled.
Bor je bio savršen. Imao je karakter. S njega se pružao pogled na jezero koji bi, u nekoj drugoj zemlji, stajao na razglednici uz poruku: ''Volio bih da si ovdje, ali ne predugo''. Jer ovo je mjesto koje traži tišinu. I štap za planinarenje.
Uskoro su stigli i drugi. Prvo planinari iz Banje Luke – njih 80tak. Šatori su nicali po obali i okolnim brežuljcima kao gljive nakon kiše. Pronaći pristojno mjesto za postavljanje malih šatora bio je pravi izazov. Teren je, pa u najmanju ruku, izazovan. Sve je pod kosinom, sa brežuljkom, vrtačom ili nekom drugom prirodnom šalom.
Potom su se u filmskim kolonama počeli pojavljivati offroad entuzijasti iz Njemačke i Slovačke. Njih desetak vozila, uz par motorista. Mladi planinari bili su najveseliji – pjesma se uz obalu jezera čula duboko u noć. Stari kamperi su uživali u prirodi s elegancijom ljudi koji su navikli na planinske kiše i spavanje pod zvijezdama. Bio je to međunarodni susret tišine.
Šator na Šator
Sljedeće jutro – uspon. Planinarenje do Velikog Šatora je, za odraslu osobu, šetnja s nagradom. Za dijete od četiri godine – ekspedicija vrijedna dokumentarca. Naš tempo je bio dječji, ali pogled s vrha je bio bezvremenski. Pogled koji oduzima dah i vraća ga u obliku širokog osmijeha.
Tu shvatite zašto ljudi uopće dolaze. Ne zbog komfora – ovdje ga nema. Ne zbog sadržaja – osim prirode, ovdje ništa nije programirano. Ljudi dolaze zbog osjećaja. Osjećaja da su stigli negdje daleko od svijeta, ali blizu sebe.
S druge strane, vrh Mali Šator poziva na još jedan uspon – onaj rezerviran za one koji još nisu spremni na povratak.
Povratak kroz oblake prašine
Nakon povratka u logor, ručka u hladu i posljednjih pogleda na modru površinu, spakirali smo se. Na putu prema Grahovu susreli smo nova offroad vozila – ljudi koji tek dolaze. Gledali smo ih s blagom zavišću, jer su pred njima bile sve te noći pod zvijezdama koje smo mi već iskusili.
Ostalo je samo jedno pitanje: zašto više ljudi ne zna za ovo mjesto? Odgovor možda leži u onom starom motelu – nekoć je tu bilo živo, pa je nestalo. Možda je to dobro. Možda je ovo posljednje utočište za one koji traže svijet koji šuti.
I da, ponovit ću: ne slušajte Google Maps.
