Slomom newyorške burze 1929. godine je počela velika svjetska ekonomska kriza na koju se nadovezala i bankarska kriza. Naime, između 1929. i 1933. je propalo 40% američkih banaka.

Kako bi zaustavili bankarsku krizu koja je prijetila katastrofom neviđenih razmjera, američka vlada je pod vodstvom predsjednika Franklina Delana Roosevelta odlučila ukinuti zlatni standard i na taj način pokušala spriječiti odljev zlata iz zemlje koji je počeo uzimati maha.

Sve zlatne kovanice su demonetizirane i praktički je zabranjeno posjedovanje monetarnog i investicijskog zlata. Svi zlatnici, zlatne poluge i certifikati s podlogom u zlatu morali su se prisilno zamijeniti za papirnate dolare, a ti dolari više nisu imali pokriće u zlatu.

Postojalo je nekoliko iznimki kod prisilne zamjene kao što su male količine zlatnika (do 100 dolara), nakit, zlatnici od numizmatičkog značaja, zlato za industrijsku upotrebu i sl. Oni su bili pošteđeni prisilne zamjene.

Ovaj propis je ostao dugo godina na snazi, sve do 1974., kada je ponovno dozvoljeno posjedovanje monetarnog i investicijskog zlata.

Emisija zlatnika od 20 dolara iz 1933.

Kao što je već ranije navedeno, najveći zlatnik u optjecaju do ukidanja zlatnog standarda je bio 20 dolara, tzv. ''Saint-Gaudens Double Eagle“.

Prije nego što je Rooseveltova zabrana stupila na snagu, otkovano je čak 445.500 ovih zlatnika s godinom 1933. Međutim, kako je odluka o demonetizaciji stupila na snagu, svi ti zlatnici su pretopljeni. Sačuvana su samo dva primjerka za muzej, a niti jedan primjerak nije pušten u optjecaj.

Krađa zlatnika iz Philadelphijske kovnice

Prije nego što je cjelokupna emisija zlatnika od 20 dolara s godinom 1933. pretopljena u Philadelphijskoj kovnici, određen broj primjeraka je ukraden i dospio je ilegalnim putem na numizmatičko tržište.

Te zlatnike je najvjerovatnije ukrao George McCann, blagajnik zaposlen u kovnici i to na način da je primjerke iz 1933. pripremljene za topljenje, jednostavno zamijenio s drugim zlatnicima starijeg godišta. Broj zlatnika je odgovarao količini pretopljenih zlatnika, tako da nitko isprva nije posumnjao da se radi o krađi.

Bilo kako bilo, ti zlatnici su našli put do numizmatičkog tržišta preko philadelphijskog zlatara Israela Switta s kojim je McCann uspostavio kontakt. Switt ih je dalje preko svojih kanala prodavao zainteresiranim kolekcionarima i trgovcima numizmatikom. Ti rijetki zlatnici su bili na numizmatičkom tržištu čak 11 godina.

Otkriće i potraga za zlatnicima

Jedan primjerak ovog rijetkog zlatnika se pojavio na numizmatičkoj aukciji Stack’s Bowers 1944. godine. Pojava tog primjerka je privukla pažnju jednog istraživačkog novinara koji se zainteresirao za porijeklo te kovanice.

Naime, bilo je opće poznato da se dva primjerka nalaze u muzeju i drugih primjeraka nije smjelo biti. Službeno su bili svi uništeni.

Novinar je odmah kontaktirao Philadelphijsku kovnicu i nakon toga je utvrđeno da su kovanice ukradene, te zamijenjene drugim primjercima prilikom uništavanja. U cijelu priču se uključila i američka Tajna služba koja je počela sa službenom istragom u ožujku 1944.

Tijekom prve godine istrage, Tajna služba je uspjela locirati i zaplijeniti 7 primjeraka ove kovanice. Svih 7 primjeraka je uništeno u kovnici kako je to nalagao propis. Sljedeće godine je pronađen još jedan primjerak, pa je i on uništen.

1945. uhićen je osumnjičeni blagajnik Philadelphijske kovnice i njegov suučesnik Switt. Pred istražnim organima, Switt je priznao da je prodao samo 9 zlatnika Double Eagle iz 1933. U istrazi je također tvrdio da se nikako ne može sjetiti odakle ih je nabavio. Budući da je nastupila zastara, osumnjičenici se nisu mogli procesuirati, pa su ostali na slobodi.

Deveti zlatnik je pronađen 1952. godine i isto je tako uništen, kao i prethodni primjerci. Ista sudbina je čekala sve ostale zlatnike koji su se nalazili na tržištu, a još nisu bili u rukama američkih organa vlasti.

Faroukov primjerak zlatnika

Usprkos temeljitoj istrazi i predanom radu američke Tajne službe, jedan je ipak uspio „umaći“ američkim vlastima i legalno se naći na numizmatičkom tržištu.

Egipatski kralj Farouk bio je strastveni kolekcionar raznih predmeta, uključujući i numizmatike. Njegova zbirka je sadržavala čak 8500 primjeraka vrhunskih numizmatičkih specijaliteta i sam Farouk nije štedio novaca da nabavi što god mu je bilo zanimljivo i potrebno.

Među ostalom, kralj Farouk je želio nabaviti i američki Double Eagle iz 1933. To je i uspio u veljači 1944. Zlatnik je pronašao kod jednog trgovca u Teksasu i uredno ga platio. Kako bi sve bilo u skladu sa zakonom, za taj zlatnik je zatražena izvozna dozvola.

Američko ministarstvo financija je odobrilo izvoz zlatnika i to sve nekoliko dana prije nego što je utvrđeno da su zlatnici ukradeni iz Philadelphijske kovnice.

Za zapljenu ovog zlatnika je bilo već kasno; Double Eagle iz 1933. je uredno napustio SAD, sve u skladu sa zakonom.

Američka Državna riznica je pokušala diplomatskim putem vratiti ukradeni zlatnik nazad u SAD, ali je kraj Drugog svjetskog rata odgodio te pokušaje na nekoliko godina.

1952. godine kralj Farouk je svrgnut s vlasti u državnom udaru, a njegove dragocjenosti i kolekcija su ponuđeni na javnoj dražbi. Zajedno s drugim kovanicama, na aukciji je ponuđen i Double Eagle iz 1933.

Vlada SAD-a je ponovno zatražila povrat zlatnika, a nova egipatska vlada je pristala na taj zahtjev. Međutim, zlatnik je u međuvremenu nestao i izgubio mu se svaki trag.

Pronalazak i legalizacija zlatnika

1996. godine, u hotelu Waldorf-Astoria u New York-u, agenti američke Tajne službe uhitile su britanskog trgovca numizmatikom Stephena Fentona i kod njega su pronašli zlatnik Double Eagle iz 1933.

Tijekom istrage Fenton je tvrdio da je taj primjerak došao iz zbirke kralja Farouka. Međutim, to se u praksi nikako nije moglo provjeriti ni potvrditi.

Kaznene optužbe protiv Fentona su naknadno odbačene, ali za vlasništvo nad ovim rijetkim zlatnikom morao se boriti na sudu u građanskoj parnici. Taj spor je završen tek 2001. godine, kada je došlo do nagodbe između Fentona i vlade SAD-a. Prema nagodbi, vlasništvo nad zlatnikom je vraćeno vladi SAD-a, s time da će se zlatnik prodati na javnoj dražbi, a vlada SAD-a i Fenton će podijeliti dobiveni novac po pola.

Ministarstvo financija SAD-a je donijelo posebnu odluku kojom je Double Eagle iz 1933. ponovno proglašen zakonskim sredstvom plaćanja, a sve kako bi se mogao legalno prodati na aukciji.

Prva aukcija i numizmatički rekord

2002. godine održana je aukcija i Double Eagle iz 1933., jedini legalni primjerak na numizmatičkom tržištu, prodan je za ukupno 7.590.020 dolara. Aukciju je održala numizmatička tvrtka Stack’s Bowers. U tom trenutku, ovaj zlatnik je bio najskuplja kovanica na svijetu.

Otkriće preostalih zlatnika

U kolovozu 2005. američke vlasti uspjele su doći do još 10 ovih zlatnika i to od nasljednika obitelji zlatara Israela Switt-a koji su ih dobrovoljno vratili.

Usprkos tome, između nasljednika u čijem su se posjedu zlatnici nalazili i vlade SAD-a došlo je do sudskog spora o vlasništvu. Međutim, sud je potvrdio da su zlatnici vlasništvo vlade SAD-a.

Druga aukcija i novi numizmatički rekord

Kupac jedinog legalnog primjerka, onog s aukcije iz 2002. je ostalo anoniman gotovo 20 godina.

U ožujku 2021. u članku New York Timesa je otkriveno da je kupac zlatnika Stuart Weitzman, bogati poduzetnik koji se bavi cipelama. Weitzman je nakon dugo godina odlučio prodati ovaj zlatnik i odlučio se na to putem aukcijske kuće Sotheby’s.

Aukcija je zakazana za 08.06.2021. i ovaj zlatnik, Saint Gaudens Double Eagle iz 1933. je prodan za rekordnih 18.872.250 dolara. To je iznos od 15,5 milijuna eura, odnosno 116 milijuna kuna po tadašnjem tečaju.

Čovjek si može samo zamisliti što se sve može kupiti za 15 i pol milijuna eura, a koliko je plaćeno za ovu jednu jedinu kovanicu. Sretni novi vlasnik ovog rariteta još uvijek nije poznat javnosti.

Jedinstveni slučaj na numizmatičkom tržištu

Kod ove kovanice postoji samo jedna koja se može legalno posjedovati. I to je ova koja je prodana na aukciji za 15 i pol milijuna eura. Sve ostale koje bi se eventualno naknadno još pronašle su u principu ilegalne i kao takve bi se morale zaplijeniti i uništiti.

Prema tome, kada bi se pojavio neki „sretnik“ koji bi eventualno pronašao još jednu ovakvu kovanicu, od toga ne bi imao nikakve koristi. Taj primjerak bi mu istog trenutka bio oduzet i pretopljen, kao što je to učinjeno i s ranije zaplijenjenim primjercima.

Ovaj je tekst napisao Zlatko Viščević i objavljen je na portalu www.numizmatika.net