Stigla nevjerojatna ponuda za Aluminij!

Ivan Žilić, milijarder porijeklom iz Vareša, a koji trenutno živi u Luksemburgu, poslao je pismo namjere Vladi Federacije BiH u kojem navodi kako ''u kratkom roku namjerava preuzeti spomenutu tvrtku, bez obzira na cijenu električne energije''.

Kako je u pismu naveo Žilić, ''cilj stjecanja svih dionica je srednjoročno restrukturiranje cijelog poduzeća''.

Žilić je u pismu naveo kako ''u tu se svrhu odmah mogu dobiti sredstva iz kapitala''.

''Količina raspoloživih sredstava ovisi o bonitetu tvrtke. Prvom tranšom odmah je dostupan iznos od 520 milijuna eura koji se ne koristi samo za kupnju dionica, već i za obnovu tvrtke. Sljedećih 200 milijuna eura predviđeno je za daljnju tranšu kako bi se tvrtka u potpunosti oslobodila od duga i učinila je prikladnom za budućnost'', navodi Žilić u pismu Vladi Federacije BiH.

Ponude

Inače, Žilić je poznat po svojim koji se medijima više puta hvalio kako je najbogatiji Hrvat i najveći izumitelj, nudio je spas Uljaniku, Petrokemiji i Agrokoru.

Prije pet godina, nudio je novac i za Hypo banku, košarkaški klub Zadar, tvrdio da bi mogao spasiti Grčku u jeku najveće financijske krize.

Žilić je dugo vremena radio u Fordu s kojim se sporio oko patenta kojeg mu Ford nije htio priznati.

Ivan Žilić rođen je u Bosni i Hercegovini 1948. godine, u mjestu Vareš, imao je četiri brata i tri sestre, objavio je svojevremeno Jutarnji list u pričio o ovom čovjeku.

Otac mu je u Kraljevini Jugoslaviji bio major u vojsci, a nakon rata zaposlio se u željeznici. Obitelj je ranije živjela u Konjicu pa se preselila u Sarajevo, nakon čega je dom pronašla u Varešu, gdje je Žilić i rođen.

Tamo je završio osnovnu školu pa zanat za motomehaničara, da bi svoj prvi posao pronašao u jednoj špediterskoj tvrtki. No malena plaća, rekao je jednom, bila je razlog da sreću odluči pronaći u Njemačkoj.

U gradu Koblenzu zaposlio se kod jednog automehaničara, no plaća mu nije bila onolika koliko je očekivao. Upisao je fakultet strojarstva u Kölnu. Diplomirao je kao 30-godišnjak i vrlo brzo pronašao posao u Fordu, u timu za planiranje i pripremu projekata.

Problem s kočnicama

Nakon rada u timu za planiranje, prešao je u tim za realizaciju projekata, da bi zatim prešao u Fraunhofer institut u Stuttgartu. Radi se o ogromnoj znanstveno-istraživačkoj organizaciji s više od 60 instituta razmještenih po čitavoj Njemačkoj, a Žilić je, kako je o tome pisano 2013. godine u magazinu Svijet Nedjeljnog Jutarnjeg, bio zadužen za organizaciju i financiranje razvoja novih tehnologija za BMW, Mercedes i Ford.

Žilić je tada objašnjavao kako se zapravo svake dvije godine selio po Fordovim tvornicama. Tako je dio karijere proveo u Kölnu, Saarbrückenu, Valenciji, Londonu, Genku.

Žilić je imao prste u rješavanju jednog većeg problema u autoindustriji.

Naime, držači odnosno nosači kočnica, blatobrana, dijelova motora ili haube ranije su se za karoseriju zavarivali točkastim načinom. A to je uglavnom dovodilo do toga da se u šupljinama između pločica nosača i karoserije počela pojavljivati vlaga, a time i hrđa. Taj problem javljao se i prije nego što su novi automobili uopće bili isporučeni kupcima. Za to su znali samo inženjeri.

Svijeća

O tom problemu Žilić je godinama slušao na raznim konferencijama te ga je nakon sedam godina odlučio sam riješiti.

U razgovoru za Svijet prisjetio se da je tada platio 15 tisuća maraka jednom doktoru tehničkih znanosti da mu objasni u čemu je problem. Nakon toga je od jednog poznanika unajmio mehaničarsku radionicu te strojeve i alate.

''Tu sam razradio kohezivno spajanje, zavarivanje bez dodatnog materijala i to je bio moj glavni patent. A za takvo rješenje inspirirala me svijeća'', ispričao je tada.

Da bi se svijeća zalijepila na ravnu podlogu, na podlogu se prvo nakapao rastaljeni vosak. Svijeća bi se zatim umočila u taj vosak i stajala bi uspravno. No vrlo lako ta se svijeća mogla izvaditi iz voska.

''No ako bi se istodobno plamenom rastalio i njen donji dio pa bi se tek tada stavila na vosak, spoj bi bio mnogo čvršći i čovjek bi pomoću te svijeće mogao dići i deset puta veći teret'', ispričao je Žilić.

Patent

Tako je i on karoseriju i nosače pojedinih dijelova automobila spajao tako da je pomoću električne struje malo rastopio djelić karoserije i rub nosača, koji su nakon toga postali homogeni komad metala. Nije više bilo šupljine niti korozije. Osim toga, tako zavaren nosač imao je veću nosivost i bez pucanja se mogao savijati ovisno o gibanju karoserije automobila prilikom vožnje.

''Autoindustrija je moj izum odmah prihvatila, naručio sam sve potrebne strojeve i zatim ih uveo u proizvodnju Forda, BMW-a i VW-a'', pričao je Žilić, koji je 1999. godine dobio i priznanje Forda za svoj izum.

Žilić ga je patentirao, a Ford je imao četiri mjeseca da odluči želi li steći prava na taj izum.

Prema Žilićevoj tvrdnji, Ford je posljednjeg dana roka u njegov sandučić ubacio izjavu kojem odgovara potvrdno, no kako za to nije bilo nikakve priznanice, nije bilo ni dokaza da je automobilski div to učinio. Tada je krenula Žilićeva pravna bitka.

Naime, ušteda koju zbog patenta ima automobilska industrija iznosila je 7,81 euro po držaču. Žilić je tražio od Forda da mu isplate naknadu, no kako do toga nije došlo, odlučio je svoju financijsku zadovoljštinu zatražiti na sudu.