Slobodno vrijeme: Potreba koja je postala luksuz

Prije oko četiri godine, Emina Sarajlić počela je raditi kao freelancerka u različitim oblastima digitalnih medija. Nešto što je u početku djelovalo kao odlična prilika za dobru zaradu i kvalitetno raspoređeno vrijeme, u konačnici se pretvorilo u radni dan koji je trajao i više od 14 sati, bez ikakvog prostora za kvalitetan odmor.

Kombinacija više freelancerskih poslova i stalno prihvaćanje novih poslovnih ponuda, doveli su do Emininog profesionalnog sagorijevanja koje je rezultiralo davanjem otkaza firmi za koju je radila puno radno vrijeme.

Redovno je radila i subotom, a nedjeljom je pokušavala završiti obaveze koje se ne tiču posla.

''Onda još u nedjelju tih nekoliko mejlova što odgovorim. Ostavim laptop, gledam u njega, dva-tri sata buljim u njega, i onda ‘treba da se odmorim’, ali to je sad već – sedam dana nisam čistila kuću, nisam oprala kosu, nisam kupila macama hranu jer nisam imala kad. Onda nedjelja prođe u tim nekim životnim obavezama i onda dođe ponedjeljak ujutro opet'', ističe.

Pročitajte još

I to u BiH - Na bolovanje će se moći zbog ''izgaranja na poslu''

Objašnjava da je odluku o otkazu donijela u jednom impulsivnom trenutku, ali tome su prethodila dva i pol mjeseca tijekom kojih joj se život u potpunosti sveo na laptop i posao, i tokom kojeg se nije osjećala dobro.

U tom razdoblju, vani je izašla svega nekoliko puta, a pauze koje je pravila tijekom radnog dana bile su suviše kratke i nedovoljne da se zaista i odmori.

''Ili ti treba velika pauza ili ti treba da odradiš posao u cugu i onda da ideš kući, tj. da zatvorim laptop, gledam televiziju, izađem prošetati. Tempo je bio neizdržljiv jer pola sata pauze nije dovoljno ni do pekare da siđeš. Uvijek sam trčala da se istuširam, da začas istresem konzervu u prokuhali kuskus i to mi je ručak'', navodi. 

Nakon otkaza, odlučila je potražiti posao koji ne podrazumijeva rad od kuće i sa fiksnim radnim vremenom. Jedna od najvažnijih odluka bila je da prestane raditi u različitim oblastima i profesionalno se usmjeri u onome što je zanima, a to je trenutno optimizacija sadržaja.

''Taj dosadni, standardni režim, od kojeg mnogi freelanceri ustvari bježe, je meni strašno godio zato što bez obzira na sve negativne faktore, ja u pet zatvaram laptop, dolazim kući. I zovem možda nekoga na kavu, izađem prošetat i crtam opet što nisam godinama radila'', dodaje.

Emina objašnjava da je i dalje prati osjećaj krivice zbog napuštanja posla koji bi mnogi smatrali poželjnim jer je ljudima teško objasniti u kakvoj je situaciji bila.

''Da – ja sam radila od kuće i ne, nisam imala slobodnog vremena. Da, bilo mi je toliko loše, da – doživjela sam sagorijevanje iako je moj laptop, moj ekran, moja dnevna soba. I ne – nije mi nitko visio nad potiljkom, nikakav šef koji dođe i izbeči se na tebe u uredu. Meni svejedno nije bilo dobro'', kaže.

Među prvim znacima profesionalnog sagorijevanja su epatija, letargija i gubljenje motivacije za posao. Također, neke osobe mogu izgubiti apetit ili kvalitetan san, kaže psihoterapeutkinja Đana Lončarica i dodaje da je važno prepoznati ukoliko krenemo opsesivno razmišljati o poslu.

“Opsesivne misli o bilo čemu smanjuju serotonin u organizmu a posljedica smanjenog serotonina je i depresija. Ako smo svjesni da stalno mislimo o nečemu, da mislimo o poslu non-stop, to je jedna od indikacija da se trebamo baviti time jer će sigurno posljedica biti i promjena raspoloženja, kao i promjena svakodnevnog funkcionisanja'', kaže.

Slobodno vrijeme je vrijeme koje odvajamo za sebe i tijekom kojeg radimo ono što nas odmara. To može biti bilo što – netko će čitati, netko će meditirati, netko će nešto gledati, netko će odspavati. Lončarica smatra i da je kvalitet slobodnog vremena važniji od njegove količine.

“Možda je bolje dnevno provesti sat ili dva u nečemu što stvarno volimo, što nas odmara ili je korisno za nas, nego šest sati u nečemu što opet ne volimo ili je obaveza'', ističe.

Anketa koju je portal Diskriminacija.ba uradio za potrebe ovog članka, u kojoj su sudjelovale 103 osobe, pokazala je da najviše ispitanika i ispitanica dnevno ima između jedan i dva sata slobodnog vremena (njih 32 posto), a slijede ih oni koji na raspolaganju imaju dva do pet sati (31.1 posto). U slučaju da dnevno imaju manje od dva sata slobodnog vremena ispitanici se najčešće osjećaju umorno (34.5 posto), bezvoljno (19.6 posto) i anksiozno (16.7 posto). Da je slobodno vrijeme luksuz koji sebi ne mogu priuštiti smatra 39.8 posto ispitanika i ispitanica, 35.9 posto to ne smatra, a 24.3 posto ih nije sigurno u ovu tvrdnju.

Žene imaju manje vremena za sebe

Istraživanje Agencije za ravnopravnost spolova i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH iz 2020. godine pokazalo je da u čak 93.8 posto veza u našoj zemlji žene rade sve ili većinu rutinskih kućanskih poslova. Dodatno, 80.8 posto žena radi sve ili većinu poslova u vezi sa brigom o djeci.

Ovakav posao nakon posla ženama često ne ostavlja dovoljno prostora za njihovo slobodno vrijeme.

U istraživanju se navodi da je posljedica ovakve podjele kućanskih poslova, osim višestruko manje slobodnog vremena, i ta da je svaka druga žena barem jednom u životu zbog kućanskih poslova i ostalih obiteljskih obaveza morala znatno smanjiti vrijeme spavanja na duže vremensko razdoblje.

''Podaci dobiveni istraživanjem pokazuju da su najučestalije posljedice sukoba obiteljskih i poslovnih obaveza nedostatak vremena za sebe, neispavanost i stres koje svaka druga zaposlena žena iz uzorka osjeća nekoliko puta mjesečno ili češće. Naime, 60% žena nekoliko puta mjesečno ili češće osjeća neispavanost i nedostatak vremena za sebe (57%)'' navodi se.

Posljedice do kojih može dovesti kombinacija previše poslovnih i privatnih obaveza, iskusila je i Selma Hodo-Petrović, mlada freelance novinarka i montažerka iz Sarajeva. Otkako je prije 15 mjeseci rodila djevojčicu, ona za sebe ne uspijeva pronaći vrijeme. Njen dan prožet je poslom, brigom o djetetu i kućnim poslovima, i ne ostaje joj gotovo nimalo slobodnog vremena za neobavezne aktivnosti koje inače voli.

''Ustajem oko sedam sati, budući da se i ona budi u sedam sati, onda sam tu malo sa njom. Nakon toga, počinje moja smjena na jednom portalu na kojem radim, onda ide kuhanje ručka, spremanje djeteta. Dijete je većinom kod moje mame kada sam u tim nekim poslovnim obavezama, Nakon što završim obaveze sa portalom, imam neke druge obaveze sa montažom videa. Nakon toga, idem po dijete, dolazi ovdje, onda sa njom se igram, taj navečer period je prilagođen samo njoj i to je moj dan.”

Iako kaže kako joj muž pruža podršku u obavezama, vjeruje da su žene danas ipak više opterećene od muškaraca. Nedostatak slobodnog vremena počeo je s vremenom utjecati i na njeno raspoloženje.

''Ja sam postala nekako depresivnija. Ponekad imam neke dane kad me apsolutno ništa ne može oraspoložiti, ali ja se trudim da to prikrijem, da se toliko ne vidi iako stvarno ponekad imam taj osjećaj tuge'', priča Selma i dodaje kako je ranije bila mirnija i staloženija, dok sada ima manje stpljenja.

Stvari u kojima je ranije uživala, kako kaže, nisu ''luksuz'' – to su bila povremena putovanja, druženja sa prijateljicama, čitanje knjiga, gledanje serija i dokumentaraca.

''Uhvatim sebe da apsolutno nemam vremena ni za što što se mene tiče. Neki dan sam shvatila da sam u ovih 15 mjeseci koliko imam nju izašla sa prijateljicama svega jednom, uspjela sam jednom da odem na manikir i sutra imam neku fizikalnu masažu jer više ne mogu koliko me leđa bole. I uspjela sam neki dan prvi put u tih 15 mjeseci da pročitam deset strana moje omiljene knjige'', dodaje.

Da su žene više izložene nedostatku slobodnog vremena, smatra i Mersiha Ferhatović-Beširović, predsjednica Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti Bosne i Hercegovine. Vjeruje da je to posebno izraženo u sektoru trgovine.

''Žene vrlo često nakon što se vrate sa svog radnog mjesta, pored onih svakodnevnih obaveza koje imaju unutar obitelji, vrlo često su prisiljene da vode brigu o djeci. Jako puno obitelj, čiji članovi rade u ovom sektoru, rade na način da suprug i supruga raspodijele svoje radno vrijeme u smislu da jedan roditelj radi jednu a drugi drugu smjenu, jer, ili ne mogu sebi priuštiti obdaništa, ili nema mjesta u vrtićima'', navodi se.

Ferhatović-Beširović objašnjava kako u razgovoru sa članicama sindikata, one često ističu da svoje radno mjesto vide i kao neku vrstu ''izlaska među ljude''. Zbog toga se sindikat trudi da njihovi sindikalni skupovi budu prilika za radnice da, između ostalog, dobiju malo vremena za sebe, razmijene iskustva i mišljenja.

Slobodna nedjelja – važna zbog mogućnosti planiranja

Među sindikatima u Bosni i Hercegovini već duže vrijeme postoje inicijative o ukidanju rada nedjeljom u sektoru trgovine. Kada je riječ o ovoj problematici, trenutno su važne aktivnosti u lokalnim zajednicama koje daju rezultate jer se na nivou općina donosi sve više odluka o ukidanju rada nedjeljom, kaže Ferhatović-Beširović.

''Nedavno sam imala jedan sastanak sa direktorom jednog velikog tržnog lanca u kojem Sindikat trgovine ima članstvo, i bila jako pozitivno iznenađena kad sam čula od njega inicijativu da su veliki trgovački lanci spremni na razgovor o ukidanju rada nedjeljom.”

Ključni razlog zašto je nedjelja bitna je mogućnost planiranja slobodnog dana. Trenutno, radnicima i radnicama u sektoru trgovene uskraćena je ova mogućnost zbog neadekvatnog i neblagovremenog kreiranja radnog plana.

''Vrlo često se odluka o slobodnom danu donosi na tjednom nivou, zavisno od obima posla, ali i zavisno od toga koliko trenutno radnika i radnica radi u objektu s obzirom da vrlo često imamo bolovanja pa se onda prave raspodjele. Tako da radnici i radnice uopšte ne znaju kad će biti slobodni i nemaju tu mogućnost da planiraju sa svojim obiteljima svoje slobodno vrijeme'', ističe.

Tijekom 2021. godine Parapravna mreža Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH intervenisala je u 350 slučajeva kršenja radničkih prava. O tome koliko radnici i radnice nemaju mogućnost odmora, govori činjenica da se 64 slučaja odnosilo na neplaćeni prekovremeni rad, 53 slučaja na uskraćivanje godišnjeg odmora i 33 slučaja na uskraćivanje slobodnih dana.

''S druge strane, vrlo često radnici u ovom sektoru rade na način da ne rade jedan tjedan jednu smjenu, nego se smjena mijenja na dnevnom nivou, i oni vrlo često iz druge smjene, kada rade do deset ili čak duže, dolaze ujutro, jako rano u sedam sati na posao, tako da nemaju ni tih svojih osam sati redovnog sna'', zaključuje Ferhatović-Beširović.