Prije 55 godina položen je temeljni kamen za Aluminijski kombinat Mostar

Na današnji dan prije 55 godina, 17. siječnja 1970. položen je kamen temeljac za izgradnju Tvornice glinice u mostarskom naselju Baćevići, a položio ga je Džemal Bijedić, tadašnji predsjednik Narodne skupštine SR BiH.

Ovom važnog događaju prethodilo je potpisivanje ugovora s francuskom firmom Pesciney 1969. godine.

Nakon niza odugovlačenja i traganja za najboljim rješenjima, poduzeće Aluminijski kombinat i boksitni rudnici u Mostaru, u kojemu su urađene prve studije izgradnje aluminijskog kombinata, pripojeno je 1969. sarajevskom Energoinvestu, koje potom dobiva koncesiju za razvoj aluminijske industrije.

Emerik Blum, kome pripadaju zasluge za integraciju boksitnih rudnika u okvire Energoinvesta, smatrao je da će odluka "o započinjanju radova na prvom objektu koji će omogućiti racionalno korištenje boksitnih rezervi Rudnika Mostar označiti, sasvim sigurno, prekretnicu u budućoj politici eksploatacije vrlo značajnih nalazišta iz rudnika u sastavu ovog poduzeća".

Investicija od šest milijardi dinara

Nakon teškoća s kojima su se suočavali svi veliki gospodarski poduhvati u Bosni i Hercegovini, u srpnju 1970. gradnja je počela. Sredinom rujna 1972. iz Energoinvesta je stigla vijest da to poduzeće planira izdvojiti šest milijardi dinara za proizvodnju aluminija po kombinatskom sustavu, a za to će se angažirati krediti iz nekoliko zapadnoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja.

Tako su se za gradnju u Baćevićima koristili krediti iz Francuske i Čehoslovačke, dok su se sredstva za gradnju tvornice glinice u Birču kod Zvornika dobila iz Sovjetskog saveza. 

Nakon Tvornice glinice, u siječnju 1973. Bijedić je prisustvovao i polaganju kamena temeljca za elektrolizu aluminija u sastavu Energovinvestovog aluminijskog kombinata u Mostaru. Džemal Bijedić je u to vrijeme obnašao dužmnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.

U prvoj polovici 1974. već je bilo očito da izgradnja Aluminijskog kombinata u Mostaru dobro napreduje, te da je "crveni kolos na obali Neretve dobio (…) konture i već je spreman za 'prijemni ispit'".

Graditelji iz desetak jugoslavenskih firmi i pet izvođača radova iz velike Energoinvestove obitelji, u čijem će se sastavu naći i budući aluminijski kombinat u Mostaru, završili su gotovo sve poslove.

Direktor Aluminijskog kombinata u izgradnji je bio Jefto Subotić, a potom Avdo Zvonić, koji je ožujku 1974. najavio da u toj tvornici "započinju probe i ispitivanje postrojenja u odjeljenju pripreme boksita i ostalih uređaja u prvoj fazi proizvodnje".

Utrošene tisuće tona čelika i željeza

"Oslobođenje" je prenijelo i podatak da je u izgradnju tvornice do ožujka 1974. utrošeno oko osam tisuća tona čelika i šest tisuća tona betonskog željeza, te najavilo da će, nakon što bude završena, tvornica proizvoditi 280.000 tona glinice godišnje.

Zvonić je tada obznanio i da se u drugoj fazi izgradnje Aluminijskog kombinata predviđa podizanje elektrolize gdje će se godišnje proizvoditi oko 85.000 tona aluminija. Posebno je naglašavao visok stupanj automatizacije u novopodignutoj tvornici tako da će direktno u proizvodnji raditi svega po 16 radnika u jednoj smjeni.

Ostali zaposlenici – glinica će zapošljavati oko 700 radnika – bit će zaduženi za opsluživanje objekata.

Tvornica glinice je svečano je puštena u pogon 25. srpnja 1975. godine. Prilikom izgradnje tvornice ugrađeno je 950 vagona čelične konstrukcije, 16.250 vagona betona, 600 vagona betonskog čelika, 18.700 tona mašinske opreme, izgrađeno 170 kilometara cjevovoda, tri kilometra kanalizacijske mreže i deset kilometara asfaltnih puteva. 

Kasnije je spajanjem Tvornice glinice i Rudnika boksita, 1977. godine ustrojeno je novo poduzeće, nazvano Aluminij Mostar u koje, nakon puštanja u redovitu proizvodnju 1981. godine, ulazi i Tvornica aluminija.

U razdoblju od 1981. do 1990. godine uslijedile su brojne političke odluke koje su se odrazile i na gospodarstvo pa je Aluminij mijenjao naziv više puta i djelovao u različnim organizacijskim okvirima kako bi, nakon 1990. godine, bio izdvojen iz Energoinvesta i dobio ustaljeno i prepoznatljivo ime Aluminij Mostar.

Otad izrasta u nositelja razvitka aluminijske proizvodnje u Bosni i Hercegovini, ali i u okosnicu ukupnoga života hercegovačkoga, bosanskoga, dijelom i dalmatinskoga podneblja.

Rat, poraće i konačan pad

Aluminijski kombinat u Mostaru velikim je dijelom uništen na samom početku agresije na BiH 1992. godine, a nakon rata, 1997., tvornica je obnovljena početnim novcem Republike Hrvatske, u iznosu od devet milijuna američkih dolara. 

Usporedno s početkom rada obnovljene kompanije počinju i vlasnički problemi jer je sudskim rješenjima iz 1997. i 1998. uspostavljena vlasnička struktura govorila da je Aluminij Mostar vlasnik 38,87 posto svojih dionica, mali dioničari su imali 51,23 posto vlasništva, a Republika Hrvatska 9,90 posto.

Nakon dugogodišnjeg sudskog sporenja i političkih tenzija 2013. se napokon postiže dogovor prema kojemu Federacija BiH i mali dioničari dobivaju po 44 posto dionica, a Republika Hrvatska 12 posto, čime je dovršena 16 godina duga agonija i otvoren put za normalan rad Aluminija.

Aluminij d.d. radio je sve do kobnog 10. srpnja 2019. kada je ugašena električna energija nekoliko minuta nakon ponoći.

Tadašnji uposlenici su, nakon cjelodnevnih blokada puteva, dočekali kraj kompanije u samom krugu kombinata, svjedočeći gašenju rasvjete i pogona Aluminija.

Aluminij d.d. više nikada nije stao na svoje noge, a dio pogona iznajmljuje tvrtki Aluminij Industrija d.o.o. koja se bavi pretapanjem sekundarnog aluminija u pogonu Ljevaonica, s idejom da u perspektivi oživi i pogone Anode i Elektroliza. (Izvori: Husnija Kamberović, "Džemal Bijedić. Politička biografija" i Aluminij.ba)