Kod sela Vrapčići, s desne strane ceste Mostar – Sarajevo, u listopadu 1950. radnici ZGP-a Hercegovina otpočeli su radove na izgradnji predionice. U početku je na izgradnji radilo 300 radnika, a kasnije se njihov broj popeo na 1.200 do 1.500. Prva je briga bila tim radnicima osigurati ugodan smještaj i hranu te se s lijeve strane ceste podižu tri velike barake za građevinare. Poljana postaje veliko radilište. Na izgradnji sudjeluju brigade iz Širokog Brijega, Duvna, Posušja, Gacka.

U seljačkim se radnim zadrugama provode predavanja o važnosti izgradnje toga velikog kombinata Prve petoljetke. Prvi voditelj radova Krsto Lončarević prije početka radova na izgradnji tvorničke hale objašnjava da će krov biti izgrađen „Šedovom“ konstrukcijom, da će dužina hale biti 220 m, širina preko 90 metara, što je otprilike dva i pol puta više od nogometnoga igrališta u Mostaru.

U tu halu smjestit će se strojevi s 46.000 vretena. Do sredine ožujka 1951. hala se trebala dovršiti jer se tada pristupa montiranju strojeva. U blizini hale podići će se tkaonica u kojoj će se proizvoditi platno raznih vrsta, kao i posebno skladište za sirovi i prerađeni pamuk. S lijeve strane bit će velike jaslice u kojima će majke ostavljati svoju djecu, jer će, uglavnom, u kombinatu raditi ženska radna snaga. Samo u početku radit će 500, a poslije oko 1.500 radnica.

Posebno će se izgraditi razne radionice, kupatila, garderobe, vatrogasna stanica, spremišta, upravne zgrade, kotlovnica i mnogo manjih zgrada. Između zgrada, kao i oko kombinata, podići će se parkovi i zelene površine.

Usporedo s izgradnjom predionice planiralo se i osposobljavanje kadrova koji će raditi u predionici, budućoj tkaonici, doradi i dugim odjeljenjima u kombinatu. Prve skupine djevojaka trebale su ići u tekstilne industrije u Maribor, Dugu Resu i ostale, gdje će se osposobiti za rad u novootvorenoj predionici. Posebno će se osposobljavati vodeći kadar kroz tekstilne škole i fakultete.

Nakon pet mjeseci gradnje naziru se konture budućega tekstilnog kombinata gdje će se proizvoditi predivo, a poslije platno i ostalo. Već su izgrađeni kosturi za pet velikih hala. Na njima se postavlja potkrovna konstrukcija, a ubrzo će se postaviti sam krov. U kolovozu 1951. stigla je posljednja pošiljka strojeva za buduću predionicu u Vrapčićima. Strojevi su nabavljeni u Engleskoj.

Također, usporedo se gradila i zgrada s 18 stanova u kojima će stanovati stručnjaci, a u neposrednoj blizini tvornice i zdravstvena stanica. Početkom ožujka 1952. otpočela je montaža strojeva u svim halama predionice pamuka u Vrapčićima.

Glavni monter David H. Lunn rekao je kako je obišao Sudan, Siriju, Nizozemsku, Grčku, Poljsku i mnoge zemlje po svim kontinentima, ali da nigdje nije naišao na topliji prijam ljudi.

Otvaranje predionice

Predionica pamuka u Vrapčićima puštena je u pogon 15. veljače 1953. Bila je nedjelja.

Otvorio ju je Đemal Bijedić, a govor je održao i prvi direktor predionice Vaso Milić: ''Predionica pamuka u Vrapčićima je jedina predionica u BiH, a jedna od najmodernijih i najvećih u zemlji. Proizvodit će isključivo pamučno češljano predivo finoće od broja 40 do 170, i to isključivo od dugovlaknatog egipatskog pamuka.

Predionica ima 35.840 predioničkih vretena i 11.912 vretena za proizvodnju konca. Za ovu godinu plan je proizvodnja 300 tona pamučnog prediva, a kad bude radila punim kapacitetom proizvodit će 1.700 – 1.800 tona prediva''.

Izgradnja kardirane predionice

Početkom 1956. počinje izgradnja predionice kardiranog prediva s 20.000 vretena. Te godine, prvi put od otvaranja predionice pamuka, kolektiv se susreo s problemima u proizvodnji. Zbog iznimno niskih temperatura tvornica je ostala bez električne energije pa su strojevi mirovali zbog čega je proizvodnja umanjena za 70 tona prediva.

Također, sueska kriza pogoršala je situaciju jer su mnogi brodovi s pamukom ostali u egipatskim lukama pa je tvornica morala preći na preradu celuloze.

U svibnju 1957. dolazi do promjene registracije poduzeća iz predionice pamuka u predionicu i tkaonicu jer se Tkaonica platna Mostar pripojila kolektivu u Vrapčićima. Polovinom travnja 1958. otvorena je radnička menza, a već je bilo izgrađeno više stambenih zgrada i kolonija za samce.

U predionici je od 1.100 radnika bilo čak više od 700 mladih, a u radničkim je savjetima poduzeća zastupljenost mladih bila 60 posto. Te je godine najavljena izgradnja jedne tkaonice s 36 razboja.

Od predionice pamuka do Tekstilnoga kombinata ''Đuro Salaj''

Đuro Salaj rođen je 10. travnja 1889. u Valpovu kod Osijeka gdje je završio krojački zanat. Već 1906. stupio je u sindikat krojačkih radnika u Zagrebu. Nakon toga boravio je u Austriji i Švicarskoj gdje je postao voditelj sindikalne podružnice krojačkih radnika, a 1908. izabran je za delegat na Kongresu tekstilnih radnika Švicarske.

Godine 1910. u Sarajevu postaje sekretar Saveza krojačkih radnika BiH. Već 1926. izabran je za člana CK KPJ na Trećem kongresu KPJ koji je održan u Beču, a 1928. na Četvrtom kongresu KPJ u Dresdenu ponovo je biran u vodstvo KPJ.

Dvije godine kasnije sudjeluje kao delegat na Petom kongresu Kominterne gdje ostaje na radu do 1944. U međuvremenu, od 1942., radio je na radiopostaji Slobodna Jugoslavija koja je djelovala u SSSR-u. Vrativši se u zemlju nastavlja svoj samoprijegorni rad.

Od 1945. bio je predsjednik Centralnog odbora jedinstvenih (Saveza) sindikata Jugoslavije. Osim te dužnosti bio je i član AVNOJ-a, potom narodni poslanik, član CK KPJ, odnosno Izvršnog komiteta SKJ, Predsjedništva SSRNJ i član Izvršnog vijeća Jugoslavije.

Umro je 22. svibnja 1958. u Lovranu i pokopan je u grobnici narodnih heroja na groblju Mirogoj.

Na izvanrednoj komemorativnoj sjednici Radničkoga savjeta 29. svibnja iste godine donesena je odluka da Predionica i tkaonica pamuka u Vrapčićima ubuduće nosi ime Đure Salaja.

U kolovozu 1958. donosi se novi pravilnik o premijama po kojem se tvornica dijeli na 36 minijaturnih jedinica sa zasebnim knjigovodstvom i zajedničkom upravom. Članovima radnoga kolektiva dodjeljivana je premija po četiri osnove: izvršenje plana proizvodnje, sniženja cijene koštanja, produktivnosti rada i kvaliteta.

U ožujku 1958. pri Predionici i tkaonici ''Đuro Salaj'' u Vrapčićima osnovano je KUD Tekstilac u kojem su djelovale folklorna, dramska, tamburaška i sekcija pjevača narodnih pjesama. Imali su velike uspjehe na raznim gostovanjima po Hercegovini, a svemu treba zahvaliti najviše članovima uprave Miroslavu Čapeku i Mirku Arapoviću.

Na sjednici Radničkog savjeta predsjednica Dana Milićević je podnijela izvješće završnog poslovanja poduzeća za 1958. i ukratko iznijela neke napomene: ''Zahvaljujući obračunu po ekonomskim jedinicama smanjeni su materijalni troškovi u najvećem dijelu pogna predionice. Troškovi poslovanja smanjeni su za 7%, utrošak materijala za 12% dok se ukupni prihod u odnosu na 1957. godinu povećao za 5%. Vrijednost ostvarene proizvodnje iznosi 4,387.789.000 dinara.

Radni kolektiv je ostvario čisti prihod u visini od 563,486.520 dinara od čega je zalaganjem kolektiva ostvareno 8442,929.344 dinara. Danas poduzeće ima 6 većih stambenih zgrada i 5 manjih, kao i 4 zidane barake. Sklopljen je ugovor o izgradnji 45 novih stanova u vrijednosti od 75 miliona dinara, koji treba da budu gotovi do konca 1960 godine. Poboljšana je ishrana u menzi poduzeća, za koju se svaki mjesec dodjeljuje pomoć od 100.000 dinara.

Zdravstvena je stanica potpuno opremljena svim potrebnim medicinskim instrumentima, rendgen aparatom, zubnom ambulantom i laboratorijem, tako da sliči na pravi mali dom zdravlja. Vodi se računa i o poboljšanju kvalifikacione strukture radnika tako da je pri STŠ u Mostaru oformljen tekstilni odjel''.

Direktor poduzeća Vaso Milić skrenuo je pozornost posebno na kvalitetu proizvodnje i na disciplinu jer je veliki broj radnika neopravdano izostajao s posla.

Nit duga 131,400.000 km

Godine 1958. proizvodnja je porasla. Ako bi tada proizvedenom niti omotali zemlju, opseg ekvatora bio bi više nego utrostručen. U predionici je radilo 800 žena. Većina je radnica bila na dvogodišnjem školovanju u Sloveniji te je nakon toga posluživala po nekoliko strojeva.

Polovinom 1960. iza hala, na platou koji se proteže prema Bijelome Polju, počinje izgradnja triju ogromnih hala s paraboličnim krovovima za predionicu kardiranog prediva, tkaonicu i doradu. Bruto proizvod industrije popet će se s četiri na oko 10 milijardi dinara.

Predstavnici pamučne industrije već su otišli po strojeve, a do tada hale moraju biti gotove. Radove na novim halama izvodilo je poduzeće Majevica.

Godine 1960. u Mostaru se otvara prva srednja tekstilna škola u BiH. U školskoj 1960./61. godini planira se otvaranje jednog odjela prvog razreda s 35 učenika tkalačkog i kemijskog smjera. Samo u 1962. bi se u tome poduzeću moglo zaposliti preko 150 učenika te škole.

Za budući pogon dorade koji bi se otvorio 1963. bilo je potrebno više tehničara te struke. Kako u Mostaru u srednjoj školi nije bilo toga smjera, poduzeće je 1958. poslalo na školovanje u Zagreb u Tekstilnu tehničku školu kemijskog smjera više stipendista: Ljerku Zovko, Anku Lalović, Bećira Ćorića i mene (autor teksta Jozo Kožul).

Nekoliko godina ranije upućeni su stipendisti za predački smjer na školovanje u Kranj.

Tijekom izgradnje događale su se i neugodne situacije. Tako je 17. studenoga 1960. pri gradnji hale za pogon dorade došlo do rušenja tek izgrađene hale. Međutim, komisija, koju su činili najeminentniji građevinski stručnjaci iz Beograda, Zagreba i Ljubljane, utvrdila je da se ne radi o pogrješci izvođača radova Građevinskoga poduzeća Majevica, nego o grubim pogrješkama u statičkom proračunu koji su radili stručnjaci Projekta iz Sarajeva.

Ti su radovi na hali u Vrapčićima izvođeni prema metodi takozvanih vitopernih ljuskastih konstrukcija što je bilo novo u zemlji.

U tvornici je djelovao i Centar za stručno obrazovanje radnika u kojemu su se polaznici obučavali za prelce, tkalce i kemičare. Radilo se o kvalificiranim i visoko kvalificiranim radnicima, a 20 slušatelja pohađalo je i tečajeve engleskog, talijanskog i njemačkog jezika.

Početkom 1964. godine u Ljubuškom je otvorena tvornica pamučnih tkanina, kao samostalni pogon mostarske Tvornice ''Đuro Salaj'', gdje se zaposlilo 380 radnika od čega su 80 posto bile žene. One su ranije tražile posao u Slavoniji, Bačkoj i Banatu. Većina je radnica bila iz susjednih sela. Tako su mnoge ljubuške djevojke od čobanica postale industrijske radnice.

Od 64 razboja pojedine su radnice posluživale i po 16 koji su bili vrlo automatizirani, jer dok pukne nit osnove ili potke, stroj se zaustavi. Proizvodilo se 400.000 metara tkanine. S obzirom da ovdje nije bilo nikakve tradicije, 95 posto proizvoda bilo je prve klase.

U rujnu 1966. na lokaciji u južnom carinskom haremu, u blizini Zavoda za zdravstvenu zaštitu, izgrađen je montažni samački hotel za radnice, jer od 2.200 zaposlenih bilo je 1.200 žena. Koštao je oko 110 milijuna dinara, a izvođač radova bilo je poduzeće Krivaja iz Zavidovića. U njemu je bilo smješteno oko 100 radnica.

Dječja konfekcija

U kolovozu 1966. osniva se DEKO dječja konfekcija kojoj se pridružuje krojački pogon ''Hamo Ćerkić''. Kasnije se DEKO pripojio Tekstilnom kombinatu ''Đuro Salaj''. U početku je proizvodio dječju odjeću da bi tijekom svoga razvoja prerastao u pogon za proizvodnju prepoznatljive zaštitne radne odjeće.

Naposljetku se modernizirao najsuvremenijim strojevima za izradu visoko kvalitetne radne odjeće od vrlo skupih tkanina gorotex.

Nakon Domovinskoga rata djeluje pod nazivom Tekstilna industrija Mostar.

Od tekstilnoga giganta do golih zidova

Do pred Domovinski rat Pamučna industrija ''Đuro Salaj'' u Vrapčićima u svom je sastavu imala najveću predionicu pamuka u bivšoj Jugoslaviji, sa 100.000 vretena, u kojoj se proizvodilo tada najkvalitetnije predivo, konac i posteljno platno.

U njezinom je sastavu bio konfekcijski pogon u Širokom Brijegu ''Odjeća', konfekcije u Konjicu, Vitini, Podveležju i Buni te Tvornica frotira u Čitluku. Zapošljavala je 6.200 radnika.

Zahvaljujući Pamučnoj industriji ''Đuro Salaj'', izgrađena su mnoga nova naselja u Vrapčićima i u drugim selima Bijeloga Polja pa i grada Mostara.

Iz jednoga je kućanstva i po troje članova iste obitelji znalo raditi u tvornici. Ogroman broj pridošlih radnika iz udaljenih brdskih sela obučavao se u tvornici i stjecalo potrebne stručne kvalifikacije. Odrađivali su smjenu u pogonu, a nakon toga radili na svojim imanjima.

Zbog sigurnosti posla mogli su se kreditno zaduživati i tako povoljno rješavati svoje stambene potrebe.

Prema poslijeratnoj evidenciji, ''Đuro Salaj'' je u svome vlasništvu imao preko pet stotina stambenih jedinica raznih kategorija.

Tijekom rata većina je strojeva u Vrapčićima bila sačuvana.

Poslijeratna privatizacijska pljačka u BiH nije mimoišla ni tu pamučnu industriju. Nakon neuspješnih privatizacija, proizvodnja je u potpunosti uništena.

Autor: Jozo Kožul, Bjelopoljska zora, broj 11-12 iz 2016. godine