Pala (prva) kritika mostarskom parku
''Bolje bi bilo da ga niste ni dirali. Stari, onakva zapušten i opasan, je zadovoljavao više kriterija'', navodi se u reagiranju jedne mostarske majke koja upozorava kako nove sprave za igranje u mostarskom parku ne zadovoljavaju kriterije te da način na koji je sad uređen park i nije toliko siguran.
Reagiranje prenosimo u cijelosti.
Čekali smo izbore, čekali smo vijećnike, čekali novi saziv, sad čekamo novog gradonačelnika (pa ni ono da bude makar korektno ne mogu staviti sleš icu). A čekali smo i nove sprave na dječjem igralištu dok su nam se djeca brčkala u blatnjavim lokvama, verala po ovješenim mostićima sa jednim pokidanim kablom, podapinjala se na nedostajuće daske iz podnih obloga, preživljavali infarkte kad bi se peli na „žuti tobogan“, koji je valjda tu instaliran i prije samog parka.
Ne možemo baš reći da smo čamili čekajući više smo galamili čekajući „nemoj tamo- puknuto; nemoj tamo – slomljeno; nemoj tamo – prljavo; nemoj tamo – nema ograde; nemoj tamo – ubošćešse; nemoj….“ I kako smo se obradovali kad su pred same izbore stigle građevinske mašine i zamastile gradilište. Odjeknulo je među svim roditeljima na svim grupama: vjerovali ili ne, evo ih nešto rade, dobit ćemo nove sprave. I onda nastupila nekakva tišina. Nekih mjesec i pol se ništa nije događalo. Mislili smo možda da će ostati onako – golo. Ajde, mislili smo makar su sklonili onaj „molim te nemoj tamo“ tobogan, žuti tobogan.
Nevjerojatno je koliko ovdje čovjek snizi standarde i očekivanja. Kad, eto sprava, prve sunčane subote nakon neobično duge, kišne i hladne zime. Svi nahrupili u park kad i mašine. I po naški i sunce i djeca i bageri i kamioni, svi na hrpu. I tako je silna radost i iščekivanje završila još jednim velikim razočarenjem: tri seta zasebnih cjelina-otoka sa elementima prilagođenim uzrastu djece (3,3+ i 5+ godina) kako bi svaka skupina imala svoj prostor za igru, kako je navedeno na službenim stranicama grada. U stvarnosti su to tri bezlične, slabo atraktivne i vrlo malo izazovne igračke za djecu, koje dječje potrebe i potrebe mladih shvaćaju kao vrlo banalne.
Važno je naglasiti da su pored svoje banalnosti ti otoci i opasni, jer se netko sjetio otoke uotočiti betonskim rubnjacima koji čekaju da netko od njih razbije glavu, uz svakodnevno, neizbježno podapinjanje, koje će postati lokalni sport. Realno, svaki restoran u gradu koji drži do svojih malih posjetitelja ima bolju ponudu.
Gradski park u Mostaru, park Zrinjevac, Veliki park izgrađen 1953. godine prema idejama krajobraznog arhitekta Smiljana Klaića, kad su još arhitekti hodali po ovom dijelu zemlje. No hodaju i dalje po nekim drugim zemljama i predjelima, gdje su itekako svjesni važnosti dječje igre, za njihov ukupni psihomotorni razvoj. Pa je oblikovanje dječjih igrališta postala i disciplina za sebe, dio projektiranja u koji se uključuju arhitekti, dizajneri, umjetnici…
Ali u našem Mostaru nitko ne mari za potrebe djece, za praktično jedini park, jedino mjestu u gradu u koje možeš izvesti dijete. Obalama rijeke ne možeš prići, Trimuša prljavija i zaraslija nego ikad, kvartovski parkovi okićeni smećem, psećim izmetom, sa polomljenim spravama. Nekolicina ih se bori i zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca uspijeva nekako pregurati. Ne može objasniti stanarima da su dvorišta naša obaveza. Ne možeš im objasniti da lift i pumpu za vodu treba održavati i da svaki mjesec to nešto košta; samo se okrene i ode. I nemaš nikav mehanizam da ga natjeraš da plati mjesečno održavanje. Bio jednom jedan zakon o održavanju (loš). Bio. I eno ga čeka. Izmjene i dopune. Poništenje. Donošenje novog? Uglavnom u dvorište zgrade ni u ludilu ne puštaš dijete. TI doživiš da ti dijete kaže: Ajmo ići! Iz parka? Ići? Nemoj, pa ja tebe trebam tjerati i dogovarati se pola sata za polazak. Ne, hoće ići iz parka. A kako i ne bi kad je dosadan i glup sam sebi, a ne djetetu.
Dječja igra je najvažnija stvar na svijetu. Dječja igra je temelj za život čitav. Potreba za igrom je urođena svakom djetetu, a spoznajni proces socijalnog i materijalnog svije započinje kroz igru u okolišu u kojem dijete odrasta. Igra se pojavljuje u bilo kojem okruženju u kome djeca podsvjesno pronalaze prostor za igru i ona utječe na djetetov fizički, kognitivni i emocionalni razvoj te razvoj socijalnih vještina.
Dječja igrališta bi trebala pružiti djeci poticajni okvir u kojem mogu razvijati čitav niz tjelesnih i mentalnih sposobnosti. Ona nisu skupina monotonih, jednostavnih sprava na šljunku. Dječje igralište u velikom parku je naša jedina oaza, danas važnije nego ikad, kad smo zatvoreni na sve moguće načine i kada digitalni svijet se svakim trenutkom obogaćuje na sve moguće načine.
U ovakvom parku igra djeci postaje predvidljiva, jednostavna i dosadna, te djeca ne moraju previše misliti o svome kretanju i/ili nemaju mogućnost izbora (ponavljanje aktivnosti, automatizirani pokreti).
Današnja igrališta bi trebala stimulirati djecu na što veći broj aktivnosti, pokreta, improviziranja, maštanja i osmišljavanje alternativnih rješenja, na kreiranje vlastite igre, procjenjivanja udaljenosti i visine, na donošenje odluka o riziku itd. itd.
Tuga. I sramota.
