Obećana zemlja: Četiri radna dana i 1200 eura mjesečno za nerad

Predsjednik njemačkog sindikata industrije i metalurgije (IG Metall) Jörg Hofmann zajedno s čelnicom parlamentarne stranke Ljevica (Die Linke) Katjom Kipping predlažu u procesu donošenja digitalne strategije Njemačke uvođenje četverodnevnog radnog tjedna, odnosno 30-satnog radnog tjedna kao puno radno vrijeme i punu plaću, piše Silvije Tomašević za Večernji list.

Kažu da je sadašnji model – star desetljećima i utemeljen na tome da muškarac radi puno radno vrijeme, a žena se brine o kući i djeci – pregazilo vrijeme i da više nema nikakve veze s realnim životom.

Vrijeme za djecu i starije

U modernom društvu trebamo više vremena za njegu svojih roditelja i drugih starijih osoba, za brigu o djeci, više vremena za kulturu, rekreaciju..., obrazlažu Kipping i Hofmann.

A ovih dana Nijemci kreću i s pokusom temeljnog osobnog dohotka – više od 100 ljudi dobivat će 1200 eura mjesečno kao poklon, ne moraju ništa raditi, i tako tri godine – cilj je vidjeti hoće li i dalje ostati motivirani za neki posao iako imaju pokrivene osnovne životne troškove.

Hoće li Marxova utopija o radu doista postati stvarnost? U nekim zemljama već postoji skraćeni radni tjedan, a i u Njemačkoj su se još 90-ih smanjivali radni sati.

Strojobravari su u Njemačkoj već, istina dobrovoljno, imali 28 sati rada tjedno uz niža primanja, a i u drugim zemljama Europe postoje eksperimenti sa smanjivanjem radnog vremena.

Taj argument će zasigurno postati odlučujući idućih godina, pogotovo s dolaskom mladih generacija koje će sve više raditi “na daljinu” i koje žele drukčije uskladiti rad i privatni život (work-life balance). Zapravo smanjuje se i broj radnih sati, kako bi što više ljudi moglo raditi. Raditi manje po čovjeku, da bi više ljudi radilo.

Radni sati

Uostalom, već se od 1995. godine broj radnih sati počeo smanjivati. U Njemačkoj je 1995. bilo 1528 radnih sati godišnje, a 2015. je broj radnih sati godišnje smanjen na 1371 sat. U Španjolskoj je smanjen s 1755 sati na 1691 sat, a u Francuskoj s 1605 sati na 1482 sata. I u Italiji je broj godišnjih radnih sati smanjen, i to s 1856 na 1725, no u Italiji radi se 354 sata više nego u Njemačkoj i 243 sata više nego u Francuskoj gdje je potkraj devedesetih uveden 35-satni radni tjedan.

Kada je 2017. došao na vlast, Emmanuel Macron okomio se na 35-satni radni tjedan i htio ga ukinuti, ali ta radna satnica ušla je preduboko u srž života da ju je gotovo nemoguće izmijeniti. Istina, ima privatnih tvrtki koje se ne pridržavaju te satnice i unatoč tomu što francuska država godišnje izdvaja oko 12 milijardi eura za one tvrtke koje su uvele 35-satni radni tjedan.

Premda talijanski zakon dopušta i 48-satni radni tjedan, gotovo nigdje nije dulji od 40 sati, a uglavnom je 36-satni radni tjedan. Slično je i u Španjolskoj, Velikoj Britaniji itd., ali će se i na razini Europske unije trebati mijenjati zakoni o radu. U Nizozemskoj, primjerice, već postoji četverodnevni radni tjedan s oko 29 radnih sati tjedno, dok se u Norveškoj radi 33 sata tjedno te se ima 21 dan plaćenog odmora.

Zaposlenici su radili bolje

U Danskoj se radi 33 sata tjedno, a u gradskim uredima u Kopenhagenu uveden je 30-satni radni tjedan. U Belgiji se radi 35 sati tjedno. U švedskom gradu Göteborgu, u domu za nemoćne, uveden je probni rad od šest sati dnevno.

Zaposlenici su radili bolje jer su bili odmorni, ali je dom morao primiti na rad još 17 osoba, što je povećalo troškove za 1,3 milijuna eura. Na kraju se odustalo od eksperimenta.

Profesor sociologije rada na rimskom sveučilištu La Sapienza, Domenico De Masi kada je radio analizu koju su zatražili iz Pokreta 5 zvijezda (M5s) glede uvođenja temeljnog dohotka za nezaposlene, izračunao je da 1800 sati rada godišnje u Italiji u odnosu na 1482 sata u Francuskoj znači četiri milijuna zaposlenih.

Odnosno kada bi u Italiji broj godišnjih radnih sati bio kao u Francuskoj, to bi značilo da bi se moglo zaposliti još četiri milijuna ljudi, a kada bi se radilo kao u Njemačkoj, 1371 sat godišnje, Italija bi dobila 6,6 milijuna novozaposlenih.

Sve veće društvene razlike

U Njemačkoj je 2003. uveden tzv. minirad ili rad s nepunim radnim vremenom za koji se ne dobije više od 450 eura mjesečno, ali tvrtke koje ga uvedu dobivaju porezne olakšice.

Sada u Njemačkoj ima oko sedam milijuna ljudi od 43 milijuna zaposlenih koji tako rade. Šef njemačkih sindikata metalurških radnika Hofmann u razgovoru za Süddeutsche Zeitung kaže da nije zbog koronavirusa potaknuta promjena satnice, već su do toga dovele strukturne promjene u automobilskoj industriji.

Idućih godina bit će sve manje posla za ljude u proizvodnji automobila, pogotovo automobila na električni pogon, pa Hofmann želi da se radi kraće, ali da radi što više osoba. Kipping pak želi uvođenje obveznog radnog tjedna od 30 sati za sve zaposlenike. Digitalizacija smanjuje potrebu za ljudskom radnom snagom, ali se povećava učinak onih koji rade kraće, pa društvo ipak postaje bogatije. Drži se da ne dođe li do promjena u tome pravcu mogu nastati još veće društvene razlike između onih koji rade i imaju visoke plaće i nezaposlenih. No, promjena radne satnice neizbježno će donijeti i druge promjene, pa čak i uvođenje temeljne plaće, plaćeni nerad, piše Tomašević za Večernjak.