Novo pismo freelancera: Dugoročni gubitak za državu

''Moje čedo i ja sjedimo u ovoj radnoj stolici i zarađujemo od 100 do 300 KM mjesečno zadnjih 7 mjeseci, pokušavajući zaraditi za njegov krevetac, odjeću i ostale potrepštine. I onda se objavi javni poziv po kojem se freelancerima želi naplatiti porez'', navodi se u pismu portalu Bljesak.info jedne freelancerice koja upozorava na pogubnost odluke da se freelancerima retroaktivno krene naplaćivati porez.

''Želim podijeliti svoju priču, koja je i priča mnogih drugih kolega u ovoj državi, sa javnošću te iste upoznati s problematikom naplaćivanja poreza za nešto što apsolutno nije definirano u zakonu. Veliki broj ljudi nas smatra nekim biznismenima, profiterima, ljudima koji zarađuju novac na lak način, što itekako nije istina. Mi zapravo nismo zaštićeni nikakvim ugovorom, nikakvim beneficijama, pa čak ni zdravstvenim osiguranjem. Naravno, cifre koje zarađujemo se razlikuju, ali su to sve novci koji su zarađeni sjedeći satima pred računarima, bez slobodnog dana, bez praznika ili godišnjih odmora'', navodi freelancerica.


Pismo, bez intervencija, prenosimo u cijelosti:

Posljednjih dana, BH javnost je svjedok događaja kojima se mladim i uspješnim ljudima nameću obaveze plaćanja poreza od 10% na prihode plus 4% za zdravstvo od 2015. do 2017. godine, ali ne samo njima, nego i ostalim ljudima u dijaspori koji pomažu svoju rodbinu i prijatelje, ljudima koji pokušavaju preživjeti prodajući stvari putem interneta, itd. U mom slučaju, već neko vrijeme zarađujem kao online predavač engleskog jezika, što na prvu zvuči kao odličan posao za studenta/bachelora engleskog jezika i književnosti. Međutim, iznos koji mjesečno primam se prosječno kreće od 100KM do 500KM, u zavisnosti od booking-a (učenika koji rezervišu moje časove), kao i moje mogućnosti za rad. Dakle, većina novca koji zaradim, troši se na opremu koju sama sebi obezbjeđujem (u to ulazi računar, kamera, slušalice, struja, internet, te ostala popratna oprema) i ne primam apsolutno nikakvu naknadu za to. Sa druge strane, od tog istog novca koji sam zaradila sam pomagala svoje roditelje koliko sam bila u mogućnosti – oca, srčanog bolesnika sa tri bajpasa i stentom, te majku koja nakon tri operacije kičme i dalje ne uspijeva ostvariti pravo čak ni na tu minimalnu invalidsku penziju.

Također, pored 10% poreza, na teret mi se stavlja i tih 4% za zdravstvo, od čega zapravo ja ni nemam pravo na zdravstveno osiguranje. Dakle, zbog jednog nepoloženog ispita sam izgubila pravo na zdravstveno osiguranje nakon godinu dana statusa apsolventa, odnosno izgubila sam to pravo danom kada sam iz statusa apsolventa prešla u status imatrikulanta, iako sam i dalje bila prijavljena na birou. Stoga, ja od tog zdravstvenog osiguranja nemam apsolutno ništa i za taj period u kom svakako nisam imala zdravstveno, ja moram da platim tih 4%. Ovo je pomalo i komična situacija jer sam se u međuvremenu udala, a posao svakako nisam mogla naći ni na crno, a na prijavu pogotovo, pa sam preko supruga dobila ponovno pravo na liječenje u javnim ustanovama – zdravstvena sponzoruša. Ali, šalu na stranu, kako je moguće tražiti da platim nešto iz prošlosti, pogotovo ako nisam imala pravo na to?

Pored toga, već neko vrijeme slušam o tome kako vlada želi poticati rast nataliteta, koji je u konstantnom opadanju već godinama. Nije ni čudno da nam natalitet opada obzirom na brige o trudnicama. Odgovorno to tvrdim jer upravo pripadam toj „ugroženoj vrsti“ u našoj lijepoj BiH. Mjesečnu terapiju koja mi je potrebna u trudnoći kupujem, liječenje obavljam privatno, kao i vađenje nalaza. Naravno, većina će se pitati zašto se liječim privatno ako sam već dobila pravo na zdravstveno? E pa, upravo iz razloga što sam nakon liječenja, odnosno vađenja nalaza u javnoj ustanovi dobila i visok pritisak u trudnoći, pored postojećih rizika, te što sam validne i detaljne preglede dobijala samo i isključivo u privatnim ordinacijama, kao i propisnu terapiju. Čak sam u javnoj ustanovi dobila informaciju da trudnice nemaju apsolutno nikakva prava, bez obzira da li smo mi u stanju stojati ili sjediti u čekaonicama.

I nakon svih tih dogodovština, moje čedo i ja sjedimo u ovoj radnoj stolici i zarađujemo od 100 do 300KM mjesečno zadnjih 7 mjeseci, pokušavajući zaraditi za njegov krevetac, odjeću i ostale potrepštine. I onda se objavi javni poziv po kojem se freelancerima želi naplatiti porez za period u kojem uopšte nismo definisani, jer mi nemamo niti ugovora o djelu za povremene samostalne djelatnosti, niti pripadamo autorskim naknadama. Taj poziv obuhvaća i mene, kao i mnoge moje kolege, pa ću tako vjerojatno umjesto za dječju opremu dati novac našim budžetlijama. Njima je to više potrebno nego mome djetetu.

Mnogo je ljudi koji su u istoj ili sličnoj situaciji kao i ja, ljudi koji se bore da prežive na ovakve načine. Mi ne bježimo od toga da se porez plaća, ali samo onda kada se naš status definiše u zakonu. Naplatom poreza za prethodne godine država će imati kratkoročnu dobit, ali i dugoročni gubitak, jer su kancelarije nas freelancera u svim državama u kojima možemo imati dobru Internet konekciju.