Mostarac radi u jednoj od najvećih kineskih bolnica: "I za 1% izgleda potrebno uložiti 100% truda"

Mostarac Josip Cvitković gotovo devet godina živi u Kini, gdje je završio studij medicine i danas je na trećoj godini specijalizacije iz neurokirurgije. O svojem odrastanju, odlasku u Peking, učenju kineskog jezika i radu u jednoj od najvećih kineskih bolnica govorio je u emisiji "Velike priče malih ljudi".

Cvitković je odrastao u Mostaru kao najstarije od četvero djece. Kako je ispričao, odmalena je osjećao odgovornost da svojim primjerom pokaže mlađoj sestri i braći što se sve može postići predanim radom.

Nakon osnovne škole upisao je srednju medicinsku školu, a potom studirao biologiju i kemiju. Iako ga je medicina oduvijek zanimala, posebno kirurgija, odluku o studiju u Kini donio je nakon prvog boravka u Pekingu.

Muke po kineskom

Prije prijamnog ispita morao je proći jednogodišnje pripreme iz kineskog jezika, matematike i kemije. Nastava i ispiti održavali su se na kineskom jeziku.

"Učenje kineskog bilo je iznimno teško. Nije problem samo zapamtiti znakove, nego ih treba neprestano pisati. Znalo mi se dogoditi da jedan znak napišem stotinu puta, navečer ga zapamtim, a već ga sljedećeg jutra na ispitu zaboravim", prisjetio se Cvitković.

Pripremnu godinu proveo je u Jinanu, gdje je bio jedan od samo dvojice europskih studenata. Ostali studenti uglavnom su dolazili iz drugih dijelova Azije i Afrike te su, kako kaže, bili bolje upoznati s tamošnjim obrazovnim sustavom.

U početku se osjećao izolirano jer nije imao starije kolege kojima bi se mogao obratiti za pomoć. Zbog toga je, kaže, morao raditi dulje i intenzivnije od drugih.

Kineski je vježbao i izvan učionice, razgovarajući s konobarima, taksistima i prolaznicima. Nakon približno godinu dana mogao je samostalno komunicirati, a poslije je naučio i lokalne izraze te uzrečice.

"Kada uložite dovoljno vremena i truda, jezik se može naučiti. Ne moramo govoriti o tome koji je jezik najteži ili najlakši. Najteže je kada ništa ne pokušate", rekao je.

Od straha od ispita do najboljih studenata

Cvitković priznaje da je u prvim godinama studija često sumnjao u sebe. Upozoravali su ga da Europljani rijetko završavaju medicinu na kineskom jeziku, no takve su mu tvrdnje postale dodatna motivacija.

"Na prvoj godini bojao sam se ispita, a poslije sam se znao našaliti da se ispiti boje mene. Na kraju studija ušao sam u skupinu najboljih studenata, što mi je u početku izgledalo gotovo nemoguće", kazao je.

Na prvoj godini studija bilo je približno 400 studenata, među kojima petnaestak stranaca. Do završetka studija broj stranih studenata smanjio se na svega nekoliko.

Nakon završetka studija odabrao je neurokirurgiju, jedno od najzahtjevnijih područja medicine. Na izbor specijalizacije utjecala je i mogućnost rada s uglednim mentorom Yangom Taom, kojega opisuje kao vrhunskog stručnjaka, ali i iznimno pristupačnu osobu.

"Shvatio sam da netko može biti jedan od najuglednijih stručnjaka u svojem području, a istodobno ostati jednostavan i dostupan ljudima. Unatoč velikom broju obveza, moj mentor pronalazi vrijeme odgovoriti pacijentima i suradnicima", rekao je.

Operacije traju i do devet sati

Cvitkovićev radni dan počinje oko 6.30 sati. U bolnici mora biti prije 7.30, nakon čega slijede sastanak medicinskog osoblja, obilazak pacijenata i pripreme za operacije.

Kao specijalizant zadužen je za nekoliko pacijenata, prati njihovo stanje i sudjeluje u operacijama kao član kirurškog tima.

Operacije najčešće traju između pet i devet sati. Tijekom zahvata, kaže, nema prostora za razmišljanje o vremenu, gladi ili umoru jer potpuna koncentracija mora biti usmjerena na pacijenta i svaki sljedeći korak.

"Kada ste potpuno usredotočeni na ono što radite, ne primjećujete koliko je vremena prošlo. Tek poslije shvatite da ste satima bili u istom položaju, da ste gladni ili umorni", objasnio je.

U početku se pitao hoće li mu kineski liječnici, kao strancu, povjeriti ozbiljne zadatke. Međutim, od prvoga je dana tražio jednak tretman kao i njegove kineske kolege.

"Nisam želio da mi se kroz prste gleda zato što sam stranac. Rekao sam da želim iste obveze i isti način rada kao moje kolege. Ako uspijem, uspijem, a ako ne, uvijek mogu priznati da taj posao nije za mene", kazao je.

S vremenom je dobivao sve veću odgovornost. Ističe da su mu povjerenje mentora i riječi ohrabrenja pomogli da ostane miran tijekom najsloženijih zahvata.

Svake godine dolazi u Mostar

Bolnica u kojoj radi godišnje primi oko dva milijuna pacijenata i obavi približno 40.000 operacija. Cvitković ipak naglašava da se, bez obzira na velik broj ljudi koji prolaze kroz bolnički sustav, svakom pacijentu mora pristupiti pojedinačno.

Brojni pacijenti prvi put susreću stranca koji govori kineski, zbog čega nastoji razgovorom i humorom smanjiti njihov strah prije i nakon zahvata.

"Borimo se protiv ozbiljnih bolesti, među kojima je i glioblastom, za koji su mogućnosti liječenja još ograničene. Naučio sam da je i za jedan posto izgleda potrebno uložiti sto posto truda", poručio je.

Posebno ističe koliko mu je rad u Kini promijenio odnos prema vremenu, obvezama i komunikaciji. Naviknuo se brzo odgovarati na poruke i upite, posebno kada je riječ o pacijentima kojima vrijeme može biti presudno.

Unatoč zahtjevnom poslu i životu tisućama kilometara daleko od Mostara, nastoji se svake godine vratiti obitelji.

"Tek kada se vratim, shvatim koliko se toga može promijeniti u godinu dana. Moj najmlađi brat svake je godine viši, a ja se ponovno borim za titulu najvišega u obitelji", našalio se Cvitković.

Njegovo iskustvo pokazuje da studij i život u potpuno drukčijoj sredini donose brojne teškoće, ali i priliku za osobni i profesionalni razvoj.

"Svaka generacija ima dio života koji je posebno izazovan. Mladima bih poručio da se ne boje pokušati. Nije problem zakasniti ni nešto ponoviti. Najvažnije je izići iz vlastite zone udobnosti jer nas upravo takva iskustva najviše oblikuju", zaključio je.