Jošo ima najmanji rakijski kotao na svijetu

Jovo Petrović (78), kojeg svi koji ga znaju zovu Jošo, jedan je od posljednjih kovača na prostoru prijedorske regije.

Što njegove oči vide, spretne ruke i naprave. Osim kovačkog, bavi se i stolarskim zanatom, a njegovo imanje prepuno je raznih predmeta koje je ovaj poznati majstor sam napravio.

Samouk je i kako kaže, muka i potreba su ga natjerale da uči ove zanate, jer otac nije imao novca da ga školuje. Danas je ponosan na sve što su njegove ruke stvorile.

Sam izučio osam zanata

Rodom je iz Sanskog Mosta, sela Lipnik, a u izbjeglištvu je nakon minulog rata promijenio čak osam adresa. Skrasio se u Prijedoru, na radost mnogih kojima često zatreba dobar kovač ili stolar. Kaže da se kovačkim zanatom počeo baviti davne 1961. godine.

''Kovačkim zanatom sam se počeo baviti 1961. godine, a nakon odsluženja vojnog roka i povratka kući počeo sam se aktivno baviti ovim poslom. Sve iz potrebe, jer otac nije imao novaca da me šalje na dalje školovanje. Malo, pomalo izučio sam i stolarski i limarski zanat. Radio sam krovove, burad, tako da sam znao sedam, osam zanata koje sam izučio sam. Ljudi su čuli za mene i imao sam dosta posla. Danas ne bih mogao stići sav posao i da imam još dva radnika pored sebe. Teško je danas naći dobrog majstora'', rekao je za Anadolu Agency (AA) Jovo Petrović.

Zanat koji polako izumire

Kaže da je jedan od rijetkih kovača u današnje vrijeme. Ovaj zanat, kako navodi polako izumire, a ni njegovi unuci nisu zainteresirani da ga nauče.

''Danas sam među najtraženijim majstorima, zato što danas na prste jedne ruke možete nabrojati kovače. Najčešće sad popravljam sjekire, motike i poljoprivredne alatke. Sad mi ljudi donose sjekire iz Banjaluke, Bratunca, pa čak i iz Zagreba. Ne biste vjerovali odakle sve dolaze. Najponosniji i jesam na kovanje, to jeste težak i prljav posao, ali od željeza možeš saviti što god hoćeš. Kod drveta se može i pogriješiti, ali kod željeza ne'', ističe Petrović.

Mnoštvo predmeta od željeza i drveta nalazi se oko Jošine kuće i u radionicama. Kaže da svoj zanat veoma voli, a kroz njega je i upoznao mnoge ljude i stekao brojne prijatelje.

''Uvijek dolaze prijatelji. Često izniknu lijepa prijateljstva iz slučajnog poznanstva. Nemam sad potrebu da radim mnogo kao nekad, ali eto, ja to baš volim. Napravio sam mnogo stvari, iskopao bunar na više etaža, jedna mi služi kao hladnjača i siguran sam da nitko ovdje nema takav bunar. Napravio sam mnogo kućica za ptice, ventilatore, pecanu. Ujedno mi je žao što se gasi ovaj zanat, malo 'ko danas želi time da se bavi, a sami znamo da danas i najveće firme moraju imati kovačku vatru. Nažalost, nitko nije zainteresiran da na njega prenesem svoje znanje'', kazao je Petrović.

Najmanji rakijski kotao na svijetu

Jošo godinama od drveta izrađuje suvenire, držalice za sjekire i poljoprivredne alatke, klupe za sjedenje, drvene kapije i ograde. Vrijedni kovač i stolar kaže da nema dana da ne uradi nešto.

''Ako ništa drugo, odem u radionicu da slažem stvari. Volim da mi je sve uredno i da se uvijek zna gdje se šta nalazi'', pričao je Petrović i dodao da je ponosan što je izumio i valjda najmanji rakijski kotao na svijetu, koji može ponijeti i u cekeru, a jednako je efikasan kao i veliki.

Zanat mu je i ljubav i opuštanje i razonoda, a u životu se, kako sam priznaje, moglo od toga dobro i zaraditi.