Još postoje poslovi koje žene, po zakonu, ne smiju raditi

Čak i na Zapadu pojedine zemlje dandanas imaju barem jedan zakon koji sprečava žene da se pod istim uvjetima natječu za iste poslove s muškarcima sasvim ravnopravno. A u tom slučaju, kakvo je ženama mjesto za život tek ostatak svijeta?

Najnovije obimno istraživanje Svjetske banke o stanju s pravima žena u 189 država svijeta pokazalo je da čak 104 zemlje još uvijek imaju u svom zakonodavstvu barem jedan zakon koji im zabranjuje da se bave određenim poslovima.

I dok je savršeno jasno kakvo je stanje po tom pitanju u jednoj Saudijskoj Arabiji i ostalim zaljevskim monarhijama ili u slomljenim zemljama trećeg svijeta, nevjerojatno je da se među takvima nalaze čak i Švicarska i Češka. A stvar nije nimalo bezazlena.

Jednako pravo na rad direktan je preduvjet za traženje jednake plaće za isti obavljeni rad, što posljedično znači i šansu za emancipaciju u društvu, jednak utjecaj, u konačnici jednaku političku moć i moć u ekonomiji.

Neki od šokantnih primjera stanja s pravima žena na rad odnose se na zemlje u kojima, iako je jasno da nisu na razini ljudskih prava i osobnih sloboda poput primjerice skandinavskih zemalja, ali se čovjek ipak ne bi nadao određenim propisima. U Vijetnamu žene ne smiju voziti traktore snažnije od 49 konjskih snaga, piše Express.hr.

U Kazahstanu ne smiju raditi u klaonici niti u kožarskoj industriji, što muškarci, naravno, smiju. Riječ je o "moralno neprimjerenim" poslovima za žene, kaže kazahstanskog zakonodavstvo.

U najgorim slučajevima, primjerice poput Saudijske Arabije, žena ne smije registrirati tvrtku, a u svakoj desetoj zemlji svijeta žene su u takvom položaju da im se supruzi imaju pravo pozvati na zakone zemlje u kojoj žive kako bi im, ako im se prohtije, zabranili da rade. Mnoštvo zakona u tim zemljama odnosi se na "zaštitu" "slabijeg spola", a ako nije posrijedi to, onda je u pravilu riječ o krajnje konzervativnim društvima, bilo po vjerskoj ili tradicijskoj osnovi, po čemu na kraju žene ispadaju one koje ispaštaju. U mnogo slučajeva ovakve zabrane posljednjih se godina pokazuju kao više ili manje štetne po ekonomiju.

Zabrana rada noću za žene, primjerice, potječe još iz doba industrijske revolucije u Velikoj Britaniji, da bi se kroz 20. stoljeće zabrana ukidala po Europi, a posljednjih godina i drugdje diljem svijeta. Filipini su to ukinuli 2011. kada su se poslodavci požalili da njihovi telefonski centri za pružanje obavijesti i sličnih usluga za naručitelje sa Zapada zbog vremenske razlike trebaju upravo rad noću.

A ako se ženama noću ne dopušta raditi... Pa su se vlasti morale prilagoditi. Nekoliko daljnjih primjera potpuno iznenađuje.

Žene u Moldaviji smiju voziti autobuse, ali ne ukoliko oni imaju više od 14 sjedala. Azerbejdžan ne dopušta ženama poslove koji uključuju čišćenje u kanalizaciji.

U Bjelorusiji žene nemaju što tražiti na poslovima s pesticidima. Egipat zabranjuje ženama rad s gnojivima, insekticidima i hormonima, u Gvineji s određenim vrsta čekića, u Nigeriji ne smiju raditi noću u plinskim postrojenjima, a u Angoli niti danju. U Argentini, ne bi čovjek vjerovao, žene ne smiju raditi u destilerijama ili u prodaji alkohola. U Rusiji žene ne smiju voziti vlakove. A osim toga Ruskinje su izložene još 455 druga ograničenja. U Kini žene ne smiju raditi u vodovodnim postrojenjima dok – imaju menstruaciju.

U Bahrainu ne smiju raditi u električnim postrojenjima noću, isto kao i na Madagaskaru. U Maleziji smiju raditi u prijevozu roba i putnika cestom, vlakom ili brodom, ali samo dok je danjeg svjetla. Sve skupa, 2,7 milijardi žena diljem svijeta nema pravo na odabir istih poslova kao muškarci.

A to je zapravo tek početak. Izvještaj Svjetske banke navodi da se među zemljama koje nemaju posebno tijelo koje se bavi sprečavanjem diskriminacije nalazi i SAD. I tek one zemlje koje sve imaju zakonski ispravno i kako spada, imaju pred sobom dug i mučan put borbe za primjenu svih tih zakona i prava u korist žena kako bi bile ravnopravne s muškarcima.