Obitelj Jozeljić iz Oćevije kod Vareša u Bosni i Hercegovini stoljećima čuva kovački zanat. Ova tradicija prenosi se s koljena na koljeno već oko 700 godina. Sve generacije muškaraca u obitelji Jozeljić bili su kovači.

''To nam je tradicija duga oko 700 godina'', rekao je Dražen Jozeljić.

Oćevija, slikovito selo u vareškom kraju, možda je i posljednje u Europi koje je do danas, unatoč modernim tehnikama i tvornicama, sačuvalo tradicionalni, srednjovjekovni način kovanja željeza.

Selo je smješteno na planini Zvijezdi, otprilike na pola puta između Vareša i Olova. Do njega je do prije desetak godina vodio makadamski put. Poznato je po kovačnicama koje pokreće snaga vode. Mještani kažu da su to posljednje kovačnice u Europi koje rade na srednjovjekovnom, tradicionalnom principu.

Dražen kaže da su danas očuvane i još uvijek u funkciji možda samo tri kovačnice.

''Nekada je bilo devet kovačnica i sve su radile na isti način – obrađujemo željezo na isti način kao naši preci. Voda je glavna. Koliko smo čuli, ovakav sustav ne postoji nigdje drugdje u svijetu'', pojasnio je Dražen.

Put do Oćevije posebno je iskustvo. Prolazak kroz pećinu Stijene, koja je prije četrdesetak godina proširena kako bi kroz nju mogli prolaziti automobili, jedinstven je doživljaj. Nakon mraka, otvara se pogled na predivne pejzaže i dolinu u kojoj se smjestilo malo selo Oćevija.

Glomazni čekić kojim se oblikuju rastaljeni željezni predmeti pokreće se snagom vode iz rječice Oćevijice.

Dražen kaže da je selo prije rata imalo oko 500 stanovnika, dok ih sada ima samo tridesetak. Mnogi su otišli, ali on je odlučio ostati na svojoj zemlji i nastaviti raditi ono što najbolje zna.

Njegov otac Mijo bavi se kovanjem željeza od malih nogu. Još kao 15-godišnjak učio je zanat od svog oca.

''Sada je u mirovini, ali ponekad dođe pomoći'', rekao je Dražen.

Njihovi najpoznatiji proizvodi su sač i peka, ali izrađuju i potkove, lopate, motike, ašove i trnokope.

''Već nekoliko godina radimo za Europsku uniju. Ljudi dolaze ovdje jer ovakve proizvode ne mogu naći bilo gdje. Trenutno su najtraženiji sačevi i peke'', rekao je Dražen, dodajući da su pod zaštitom UNESCO-a.

U bivšoj Jugoslaviji bilo je malo gradova koji su, poput Vareša, imali toliko majstora – kovača, tokara, bravara. Grad je imao rudnik, ljevaonicu i željezaru. Sve je uništeno i prestalo s radom u poslijeratnim godinama.