Dvije trećine obiteljskih tvrtki ne preživi smjenu generacija

Preplitanje emocija i novca, obiteljskih odnosa i biznisa čine obiteljske tvrtke posebno osjetljivim na tranziciju s jedne generacije na drugu.

Čestu opsesiju osnivača kako je svoje poslovno čedo gradio za nasljednike i kako oni jednostavno moraju nastaviti tim čedom upravljati demantira statistika.

U Europi je prenošenje upravljanja na djecu ili članove obitelji tek do jedne trećine, jedna trećina se prilikom povlačenja osnivača proda, dok preostala trećina poduzeća propadnu tijekom procesa biznis transfera, piše Forbes Srbija.

Primjer Ruperta Murdocha

Rupert Murdoch i njegovi nasljednici mjesecima su privlačili pozornost svjetskih medija ne samo zbog toga što je vremešni, 92-godišnji medijski magnat i vlasnik News korporacije riješio se povući s čela imperije već i zbog obiteljske drame oko njegovog nasljednika.

Murdoch je, kako je to svojevremeno pisao Vanity Fair, bio "opsjednut pitanjem njegovog nasljeđivanja i uvjeren kako će darvinovska borba iznjedriti najsposobnijeg među njegovom djecom".

Surova borba za prijestolje bila je glavna inspiracija scenaristi popularne serije Nasljednici (Succession), a mediji pišu i o međusobnim optužbama Rupertovih nasljednika o odavanju obiteljskih tajni tvorcima pomenute serije.

Mardochova News korporacija ilustrativna je za raspršivanje zablude kako je obiteljska tvrtka ustvari poduzetnička radnja ili malo poduzeće u kojem većinu radne snage čine osnivač i članovi njegove obitelji, a istina je zapravo kako se i mnoge globalne korporacije svrstavaju u kategoriju obiteljskih tvrtki.

Definicija obiteljske tvrtke

Definicija je mnogo, navodi u svojoj knjizi Osnivači, nasljednici, menadžeri autor Boris Vukić, suvlasnik konzultantske kuće Adizes i stručnjak za proces prijenosa vlasništva s jedne generacije na drugu, ali se one razlikuju tek u detaljima.

Suština je kako obiteljske tvrtke spajaju biznis i obitelj, odnosno to su tvrtke u čije je upravljanje ili vođenje uključena jedna obitelj.

"Po definiciji Europske unije, obiteljske su tvrtke one u kojima većinski udio u odlučivanju ima osnivač ili osoba koja je kupila kompaniju ili članovi njihove najuže obitelji gdje barem jedan član obitelji sudjeluje u upravljanju tvrtkom. Ukoliko se radi o dioničkom društvu, onda se obiteljskom tvrtkom smatra ona u kojoj oni imaju najmanje 25% prava odlučivanja“, navodi Vukić dodajući kako „uspjeh obiteljske tvrtke ovisi od uspješnog prijenosa biznisa na iduću generaciju“.

Kaže i kako se dvije trećine kompanija u svijetu klasificiraju kao obiteljske, a smjenu prve generacije "preživi" isto toliko njih. Što se kompanija generacijski udaljava od osnivača, to se šanse za njenu uspješnu tranziciju smanjuju pa smjenu druge generacije na globalnoj razini uspješno prođe oko 13%, a nakon treće opstane tek 3% tvrtki.

Obitelj ili biznis? Što je na prvom mjestu?

Vukić u svojoj knjizi objašnjava kako postoje dva modela prijenosa vlasništva – jedan talijanski "obitelj na prvom mjestu" koji podrazumijeva prijenos biznisa na djecu koja kakva god su "naša su" i praktično moraju preuzeti i vlasništvo i vođenje tvrtke.

Drugi model je njemački "biznis na prvom mjestu", a on preferira odvajanje vlasništva od vođenja.

"U mnogim zemljama u tranziciji razvijen je i treći model – što bude bit će. Čeka se. Čeka se osnivač. Nestrpljiva su djeca. Uža i šira rodbina moli se bogu da sve potraje što duže kako bi koristili beneficije gdje god je to moguće. Čekaju i menadžeri što će biti, bankari se sve češće raspituju o zdravlju osnivača i razmišljaju što će biti kad stari umre…", piše u Vukić u knjizi.

Piše i kako uposleni i korisnici proračuna ne shvaćaju kako što je obiteljska tvrtka veća i uspješnija ona egzistencijalno sve manje treba dati obitelji, jer zarađeni novac je već na sigurnom, u nekretninama, domaćim ili švicarskim slamaricama, i ima ga dovoljno kako bi se njime osladili i unuci, a sve više treba onima koji u kompaniji rade i onima čije proračune pune porezima, doprinosima i raznim drugim nametima.

Opširnije na portalu Manager