BiH će se do 2028. razvijati dvostruko brže od Hrvatske

Hrvatska će se, po svemu sudeći, i u narednom razdoblju razvijati znatno sporije od većine ostalih tranzicijskih zemalja.

Zaključak je to što proizlazi iz projekcija gospodarskog rasta koje objavljuju stručnjaci uglednog američkog sveučilišta Harvard, a prema kojima Hrvatska do 2028. godine može očekivati prosječnu godišnju stopu rasta od samo 2,16 posto.

Prema tim prognozama, očekivana prosječna godišnja stopa rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP) u hrvatskom slučaju bit će jedna od manjih u EU.

Među tranzicijskim zemljama veću stopu rasta gospodarstva u narednom desetljeću ostvarit će čak i Bosna i Hercegovina, u prosjeku 4,07 posto godišnje (gotovo dvostruko više od Hrvatske), te Albanija, 3,38 posto. I dok se u slučaju BiH i Albanije očekivana brža dinamika gospodarskog rasta može ponajprije pripisati njihovoj nerazvijenosti, pa time i nižoj osnovici s koje kreću i kod koje se svaki rast gospodarske aktivnosti više i bolje odražava na ukupne podatke, kod drugih zemalja koje će se razvijati brže od Hrvatske to uglavnom nije slučaj, piš Index.hr.

A njih ni u tranzicijskom klubu ne nedostaje. Tako, primjerice, stručnjaci Harvarda očekuju da će prosječna godišnja stopa rasta BDP-a Slovačke do 2028. godine iznositi 3,28 posto, Poljske 3,19 posto, Rumunjske 3,03 posto, a Srbije 2,9 posto. Bržu dinamiku razvoja od Hrvatske u narednom će desetljeću imati i Slovenija, u prosjeku 2,35 posto na godinu, kao i Sjeverna Makedonija, 2,26 posto, te Češka, 2,19 posto.

Brži razvoj baltičkih zemalja

Znatno brže od Hrvatske nastavit će se razvijati i baltičke zemlje – Litva, Latvija i Estonija – koje bi sve redom trebale ostvarivati prosječne stope rasta BDP-a između tri i četiri posto na godinu. To znači da bi iza Hrvstske po dinamici razvoja u narednom razdoblju među europskim zemljama u tranziciji trebale biti jedino Mađarska i Bugarska, no i one samo neznatno, s prosječnim godišnjim stopama rasta od 2,06 posto, pokazuju prognoze stručnjaka s Harvarda.

Zemlje koje su diverzificirale proizvodnju u složenije sektore, poput Vijetnama i Kine, najbrže će se razvijati u nadolazećem desetljeću, ocjenjuju na uglednom američkom sveučilištu.

Osim Vijetnama i Kine, među zemlje koje će se u narednom razdoblju najbrže razvijati stručnjaci Harvarda ubrajaju i istočnoafričke države – Ugandu, Tanzaniju i Keniju te Etiopiju, kao i Egipat, Mjanmar (bivša Burma), Kambodžu, Tajland, Maleziju i Indoneziju.

Većina njih ostvarivat će stope rasta BDP-a od barem šest posto godišnje, što će im omogućiti da postanu, a neke od njih to već i jesu, dinamična tržišta u razvoju. Naravno, zasluge za tako brz razvitak i ovdje dijelom leže u nerazvijenosti tih zemalja, no ipak se ne može sve pripisati samo tom efektu niske osnovice. Dobar dio zasluga, ističu na Harvardu, leži i u diverzifikaciji gospodarske aktivnosti i u razvoju proizvoda koji se baziraju na novim tehnologijama i imaju veći udio dodane vrijednosti.

Hrvatska tu zasad teško može konkurirati. Ona je, upozorava Željko Lovrinčević iz zagrebačkog Ekonomskog instituta, ionako sve karte bacila na razvoj turizma i ostalih, sada već pomalo zastarjelih usluga prve generacije, poput trgovine i prijevoza, dok usluge nove generacije, koje sadrže velik udio dodane vrijednosti, poput konzaltinga ili analitike, tek otkrivaju. Osim toga, hrvatski je problem i slaba produktivnost.

Niska produktivnost

Hrvatska ima nisku produktivnost. Moglo bi se reći da je sve što Hrvatska radi zapravo neproduktivno kada se uspoređujemo s drugim zemljama. Niska produktivnost odraz je svih problema u hrvatskom društvu i ekonomiji – od neprovođenja reformi pa do raširene korupcije, upozorava Lovrinčević za Index.

I Vedrana Pribičević iz Zagrebačke škole ekonomije i managementa upozorava da Hrvatska mora diverzificirati svoju ekonomiju. Umjesto toga, Hrvatska se specijalizirala, i to uglavnom za usluge, pretvorivši se u turistički Eldorado. Jako kompleksne ekonomije, poručuje Pribičević, koje proizvode od hrane do space shuttleova, brže se i bolje razvijaju od onih koje se baziraju na proizvodnji nekoliko proizvoda ili usluga male dodane vrijednosti.

Puno zemalja proizvodi jabuke jer ih je lako proizvesti, ali jako malo zemalja proizvodi alate za analizu krvi jer to podrazumijeva znanje i tehnologiju. Razvojem kompleksnosti hrvatske ekonomije ubrzao bi se i rast BDP-a, a za proizvodnju mnogih proizvoda zapravo nam je potrebno malo uložiti, ocjenjuje za Index Pribičević, a kao primjere navodi mogućnost proizvodnje složenijih brodova i magnetskih rezonanci.

Inače, i po metodologiji Europske komisije, koja kod prognoze dugoročnog rasta gospodarstva uzima u obzir tri glavna faktora – rad, kapital i produktivnost, Hrvatska, podsjeća Lovrinčević, stoji loše. Prema tim prognozama, naime, hrvatsko bi gospodarstvo u narednom 30-godišnjem razdoblju, odnosno do 2050. godine, godišnje trebalo rasti u prosjeku samo 1,4 posto. Kada se to razdoblje skrati na 10 godina, onda bi prosječna stopa rasta BDP-a trebala biti nešto veća i kretati se oko dva posto, što je na tragu projekcija Harvarda. Lovrinčević pritom ističe kako dostupnost kapitala u Hrvatskoj nije problem, no problem je rad, s obzirom na masovno iseljavanje i starenje stanovništva, kao i produktivnost koja je među najslabijima u EU.

U cijeloj priči valja voditi računa o tome da su projekcije rasta, kako one s Harvarda tako i one u Bruxellesu, rađene prije pandemije koronavirusa koja je svjetsko gospodarstvo, pa tako i hrvatsko, bacila na koljena. Drugim riječima, ovogodišnji pad hrvatske ekonomije u dubok ponor vjerojatno će značiti još i manje prosječne stope gospodarskog rasta u desetogodišnjem razdoblju. Tome bi se moglo doskočiti jedino ubrzanjem gospodarskog rasta u narednim godinama, no tako nešto teško će se dogoditi bez provođenja strukturnih reformi i bez diverzifikacije proizvodnje.

Mi smo još prije 20 godina detektirali naše ključne probleme, ali dosad je na njihovom rješavanju malo napravljeno, ističe Lovrinčević, ukazujući na stanje u pravosuđu i javnoj upravi, zatim na neprovođenje privatizacije, nefleksibilno tržište rada, neučinkovite državne potpore, interesne skupine u društvu i raširenu korupciju.

Za promjenu takvog stanja potrebna su barem dva ili tri mandata. Svi ti problemi postali su modus operandi u hrvatskom društvu koje, primjerice, danas korupciju doživljava kao normalnu, zaključuje Lovrinčević.

Pribičević, pak, napominje kako budućnost Hrvatske leži u proizvodima veće dodane vrijednosti koji će biti spoj tehnologije i znanja.