Raštika (rašćika, raštan, zelje) dvogodišnja je biljka koja pripada porodici kupusnjača (Brassicaceae), a botanički se svrstava u podvrstu Brassica oleracea var. viridis.
Bogata je mineralima i vitaminima, osobito kalcijem, magnezijem te vitaminima A, C i K.
Smatra se vrijednom namirnicom za očuvanje zdravlja kostiju i imuniteta, a istraživanja potvrđuju da spojevi iz raštike mogu imati zaštitna svojstva.
Iako slovi za otpornu biljku, u našim uvjetima potrebno je obratiti pozornost na štetnike poput stjenica, prenosi Agroklub.
Ova se povrtna vrsta najviše uzgaja u toplijim krajevima, gdje su temperature povišene veći dio godine pa nema većih problema s dugotrajnom sušom.
Ipak, povremeno zalijevanje preporučuje se kako bi se potaknuo rast novih listova koji zamjenjuju stare. Stariji listovi, ako se ne uberu na vrijeme, postaju grubi i tvrdi te im je za pripremu potrebno znatno više vremena.
Osim kao salata, najčešće se koristi za pripremu japraka.
Beru se donji, mladi listovi duljine 15 do 20 centimetara, a mlade listove treba ostaviti na vrhu kako bi se postigla obnova, tj. rast novih.
Raštika podnosi uzgoj i na siromašnijem tlu, no najbolje uspijeva na dobro pripremljenom tlu s pH vrijednošću između 6,2 i 7. Može se saditi tijekom cijele godine, a poput kelja, njezini listovi postaju još ukusniji s dolaskom nižih temperatura.
Iako tijekom zime može podnijeti i do –15 °C, preporučuje se da se biljka u jesen presadi ili posadi u staklenik, kako bi se mogla koristiti za prehranu tijekom cijele zime.
Prije i poslije sadnje preporučuje se na parcelu dodati gnojiva bogata fosforom i kalijem. Kod proljetne sadnje naglasak je na oba elementa, dok se u jesenskoj sadnji preporučuje veći udio fosfora i kalija radi boljeg ukorjenjivanja biljaka.
Raštika se najčešće uzgaja iz sadnica, a preporučeni razmak sadnje iznosi 50 × 50 cm, ili nešto više, budući da je riječ o robusnoj biljci.
U literaturi se navodi da je raštika prilično otporna na bolesti i štetnike, što je samo djelomično točno. Iako u pravilu nema većih problema s bolestima, podložna je napadu kupusne stjenice i zelenih stjenica koje oštećuju lišće sisanjem sokova.
Na takvim oštećenjima često se naseljavaju različite gljivice, zbog čega listovi požute, a nakon nekog vremena se posuše.
Mjere zaštite, ako se ne želi primjenjivati pesticid, nisu zahtjevne, čak ni kada je riječ o stjenicama.
Raštika vrlo dobro reagira na pripravke na bazi algi te na domaće otopine od nekuhanog mlijeka u kombinaciji sa sodom i octom.
Učinkovitost se može dodatno povećati dodatkom začina poput cimeta ili čilija te primjenom ulja neema.
