Povodom svjetskog dana potrošača, 15. ožujka javnosti se Osvrtom obratio Marin Bago iz Udruge za unapređenje kvalitete življenja Futura. Osvrt prenosimo u cijelosti.
Svjetski dan prava potrošača, koji se obilježava 15. ožujka, prilika je da se podsjetimo na važnost zaštite ekonomskih i pravnih interesa građana, ali i da kritički sagledamo stvarni položaj potrošača na tržištu. U Bosni i Hercegovini potrošači često postaju svojevrsni amortizer različitih ekonomskih i političkih kriza. Bilo da je riječ o globalnim poremećajima na tržištu energenata, inflaciji, ratovima ili problemima u funkcioniranju pojedinih javnih sustava, trošak se vrlo često na kraju prelijeva upravo na novčanike građana, kroz povećanje cijena roba i usluga.
Takav obrazac vidljiv je već godinama, dok tržište brzo reagira na rast troškova, teret tih promjena gotovo redovito snose krajnji potrošači.
Jedan od najočitijih primjera te neravnoteže vidi se na tržištu goriva. Svako povećanje cijena na svjetskim burzama energenata gotovo se trenutačno odražava na domaće tržište i brzo postaje vidljivo na cijenama naftnih derivata. Posljedično, rast cijena goriva često se koristi kao argument za povećanje cijena i u drugim sektorima – od prijevoza do prehrambenih proizvoda i usluga.
Iako nadležne institucije u Federaciji BiH raspolažu određenim mehanizmima za ublažavanje rasta cijena, poput ograničenja maloprodajne marže na gorivo, ostaje otvoreno pitanje kako učinkovito kontrolirati tzv. lančana poskupljenja drugih proizvoda i usluga. U praksi se često događa da povećanje cijene energenata posluži kao opći izgovor za rast cijena u različitim sektorima, i to nerijetko i u situacijama kada stvarni troškovni pritisci nisu u potpunosti opravdani.
Istodobno, kada dođe do pada cijena na svjetskom tržištu, slična dinamika snižavanja cijena rijetko se može primijetiti na domaćem tržištu. Zbog toga u praksi gotovo da i ne postoje primjeri lančanog smanjenja cijena, što dodatno učvršćuje percepciju da tržište mnogo brže reagira na rast nego na pad troškova.
Sličan obrazac može se uočiti i u sektoru javnih usluga. Umjesto kontinuiranog unapređenja učinkovitosti, racionalizacije poslovanja i smanjenja troškova, financijska stabilnost pojedinih javnih sustava često se pokušava osigurati povećanjem cijena usluga koje plaćaju građani.
U takvom okruženju rasprave o kvaliteti usluga, organizaciji rada ili modernizaciji sustava nerijetko ostaju u drugom planu. Povećanje cijena postaje gotovo rutinski odgovor na financijske probleme, dok ozbiljnije reforme i racionalizacija poslovanja izostaju.
Slična dinamika primjetna je i u drugim sektorima javnih usluga, poput zdravstva, gdje su javne rasprave i sindikalne aktivnosti najčešće usmjerene na povećanje plaća, dok pitanja kvalitete zdravstvene zaštite, dostupnosti usluga ili ukupne učinkovitosti sustava rjeđe dolaze u fokus javne rasprave. Iako su plaće i radni uvjeti legitimna pitanja svakog sustava, izostanak paralelne rasprave o kvaliteti usluga ostavlja prostor za opravdanu zabrinutost građana.
U konačnici, potrošači i korisnici javnih usluga, koji kroz poreze, naknade i cijene usluga financiraju funkcioniranje tih sustava, često ostaju na margini procesa donošenja odluka. Upravo zato razvoj politika zaštite potrošača mora podrazumijevati i snažniji fokus na kvalitetu, transparentnost i odgovornost u pružanju javnih usluga, jer su građani u konačnici njihovi ključni financijeri i korisnici.
Dugoročno rješenje ne može biti isključivo u reagiranju na tržišne poremećaje, nego i u jačanju domaćih ekonomskih kapaciteta. Posebno je važno raditi na razvoju strategija koje će potaknuti veće korištenje domaćih potencijala, prije svega u sektorima poput poljoprivrede i prehrambene proizvodnje. Veći udio domaćih proizvoda na tržištu mogao bi smanjiti ovisnost o uvozu i ublažiti utjecaj globalnih cjenovnih šokova na potrošače u Bosni i Hercegovini.
Jačanje domaće proizvodnje istodobno znači i stabilniju opskrbu tržišta, ali i veću otpornost gospodarstva na poremećaje koji dolaze s međunarodnih tržišta. U situaciji kada su globalni opskrbni lanci često podložni krizama, razvoj domaće proizvodnje predstavlja ne samo ekonomsko, nego i strateško pitanje zaštite potrošača.
Takav pristup mogao bi dugoročno pridonijeti stabilnijim cijenama, većoj konkurentnosti i višem stupnju ekonomske sigurnosti za građane kao potrošače.
Iako je riječ o jedinstvenom ekonomskom prostoru, u BiH se prava potrošača uređuju različito, ovisno o entitetu u kojem živite. Trenutačno je u FBiH i dalje na snazi samo državni Zakon o zaštiti potrošača u BiH, dok je u Republici Srpskoj još 2012. godine donesen entitetski zakon koji je do sada doživio više izmjena i dopuna s ciljem poboljšanja i usklađivanja s regulativom Europske unije.
U Federaciji BiH uskoro se očekuje donošenje entitetskog Zakona o zaštiti potrošača FBiH, ali i Zakona o elektroničkoj trgovini, koji bi domaće zakonodavstvo trebali dodatno približiti regulativi Europske unije. Hoće li nas to napokon dovesti do ujednačavanja prava potrošača na području cijele BiH i stvarnog unapređenja njihova položaja, pokazat će vrijeme.
Unapređenje zakonodavnog okvira vrlo je važan korak, no sami zakoni neće biti dovoljni ako njihova provedba ne bude učinkovita. Mrtvo slovo na papiru neće poboljšati položaj potrošača.
Za stvarnu zaštitu nužno je jačanje institucionalnih kapaciteta nadzornih tijela, bolja koordinacija između različitih razina vlasti te aktivnije uključivanje organizacija civilnog društva koje mogu predstavljati glas potrošača i nadzirati tržišnu praksu.
Podjednako je važna i kontinuirana edukacija potrošača. Ako građani ne znaju koja prava imaju i na koji način ih mogu ostvariti, te ako u postupku ostvarivanja tih prava nailaze na zid birokracije ili neučinkovitih institucija – od inspekcijskih tijela, preko savjetodavnih mehanizama i institucije ombudsmana, do udruga – cijeli sustav zaštite gubi smisao.
Iako potrošač kao pojedinac teško može izravno utjecati na globalna tržišna kretanja, može znatno pridonijeti jačanju vlastitog položaja kroz informiranost i poznavanje svojih prava.
Primjerice, mnogi potrošači još uvijek nisu dovoljno upoznati s činjenicom da u slučaju nedostatka na proizvodu imaju zakonsko pravo, u roku od dvije godine od kupnje, birati između popravka, zamjene proizvoda ili povrata novca. Kada bi ta pravila bila šire poznata, trgovci bi znatno teže pribjegavali praksi beskrajnih popravaka uređaja koji ne otklanjaju stvarni problem proizvoda.
Slično vrijedi i za kupnju putem interneta. Proizvod kupljen na daljinu može se vratiti u roku od 15 dana bez navođenja razloga, no ta se mogućnost često u reklamama predstavlja kao posebna pogodnost trgovca, iako je riječ o zakonom zajamčenom pravu svakog potrošača.
Jednako tako, mnogi građani i dalje smatraju da je jamstveni list primarni mehanizam zaštite potrošača, iako je u prve dvije godine od kupnje upravo zakonska odgovornost trgovca za nedostatke na proizvodu snažniji instrument zaštite. U praksi se često događa da trgovci potrošače odmah upućuju na servis, iako u takvim situacijama potrošač ima pravo zahtijevati rješavanje problema izravno od trgovca.
Važan, ali često zanemaren aspekt potrošačke zaštite jest i potencijal zajedničkog djelovanja potrošača. Iako pojedinačni potrošač ima ograničen utjecaj na tržište, kolektivno ponašanje velikog broja potrošača može imati snažan ekonomski učinak.
Ako potrošači prestanu kupovati proizvod čija je cijena naglo i neopravdano porasla, potražnja pada, a trgovci se suočavaju s gomilanjem zaliha. U takvim okolnostima tržišni pritisak često dovodi do korekcije cijena. Takvi primjeri već su zabilježeni u pojedinim europskim zemljama, gdje su organizirani potrošački bojkoti otvorili raspravu o formiranju cijena i natjerali trgovce na korekcije.
U jedinstvu je snaga – no ta snaga među potrošačima u Bosni i Hercegovini još uvijek nije dovoljno razvijena. Do tada, ostaje ono što svaki potrošač može učiniti pojedinačno: informirati se, donositi promišljene odluke o kupnji i reagirati kada su njegova prava povrijeđena.
Svjetski dan prava potrošača podsjeća nas kako prava i edukacija potrošača nisu samo formalnost – oni su ključni instrument stvarnog utjecaja građana na tržište. I dok zajedništvo potrošača kod nas još uvijek nije dovoljno razvijeno, svaki pojedinac može početi od sebe: informirati se, koristiti svoja prava i donositi promišljene odluke o kupnji. Na taj način svaki zahtjevan i informiran potrošač izravno pridonosi unapređenju kvalitete i konkurentnosti na tržištu roba i usluga, jer trgovci i proizvođači moraju težiti boljoj ponudi kako bi zadovoljili kupce.
Ako se okrenemo vlastitim potencijalima, podržimo i subvencioniramo domaću proizvodnju, možemo barem znati što jedemo, jačati vlastito gospodarstvo te poticati tržišnu konkurentnost i kvalitetu usluga. Javna poduzeća i sustavi usluga ne mogu biti svrha sami sebi - njihov cilj mora biti kvalitetna i dostupna usluga za građane, a ne samo održavanje vlastite strukture.
Svjetski dan prava potrošača stoga je i podsjetnik na jednu jednostavnu činjenicu: potrošači nisu samo kupci proizvoda i korisnici usluga – oni su i ključni financijeri cijelog sustava. Upravo zato njihova prava, informiranost i zaštita moraju biti važan dio javnih politika.
Ponekad je najvažniji ekonomski savjet vrlo jednostavan: vratimo se sebi, dok još imamo kome!
