''Oni koji ostaju u BiH'' razmišljaju o odlasku
U našoj zemlji je sve izraženija pojava podjele mladih ljudi na 'one koji idu' i 'one koji ostaju'.
'Oni koji idu iz BiH', obično imaju namjeru trajnog napuštanja domovine i svoje lokalne sredine, i takoreći prisilnog odustajanja od suživota s obitelji i prijateljima.
Zbog pristojnog zaposlenja i perspektivne budućnosti za koje u inostranstvu mogu da se radom i trudom izbore.
Oni kažu: 'Idem da se ne vratim'. Koliko ih je takvih, ne znamo. Statistike o odlasku mladih visokoobrazovanih izvan BiH su skromno dostupne, zasnivaju se često na procjenama, pa i subjektivnim stavovima, piše Institut za razvoj mladih Kult.
Podaci Svjetske banke pokazuju da je stopa emigriranja visokoobrazovanih pojedinaca iz BiH 23,9%, pri čemu je 11,1% medicinske struke, što je jedna od vodećih stopa u svijetu. Svjetski ekonomski forum je BiH po 'kapacitetu da zadrži talentirane ljude' postavio na 134. mjesto, a po 'kapacitetu da privuče talentirane ljude' na 135. od ukupno 138 promatranih zemalja. Izvještaj UNDP-a “National Human Development Report 2002” pokazuje da je BiH u razdoblju 1991. - 2001. napustilo oko 92.000 mladih ljudi. Podaci Instituta za razvoj mladih KULT pokazuju da je od kraja rata do 2013. godine Bosnu i Hercegovinu napustilo oko 150.000 mladih ljudi.
''Kada je u pitanju pristup bh. vlasti ovoj kategoriji mladih, jasno je da jaka strategija zaustavljanja ili ublažavanja njihovog emigriranja još uvijek ne postoji. Kao ni strategija animiranja na povratak u zemlju'', piše Kult.
''Oni koji ostaju u BiH'', su mladi koji se još uvijek školuju i razmatraju načine odlaska iz zemlje po okončanju školovanja, zatim mladi koji su uspjeli pronaći neko zaposlenje. Treći su mladi koji poslije završenog studija ili srednje škole tragaju za zaposlenjem u zemlji, nakon što su se uredno prijavili na evidenciju službe za zapošljavanje. 'Onih koji ostaju' je prema Popisu stanovništva iz 2013. godine ukupno 773.850, odnosno čine oko petinu stanovništva.
U ovoj drugoj kategoriji mladih, javnost, društvo i mediji uglavnom obraćaju pozornost na one koji pokušavaju pronaći prvi posao. Programi i mjere vlasti su također najčešće usmjereni na poticanje prvog zapošljavanja i subvencioniranje prve godine radnog staža odnosno radnog iskustva. Što je sasvim uredu i potrebno je. Međutim, problem je što je fokus skoro pa u potpunosti prevagnuo na podršku prvom zaposlenju, dok se manja briga posvećuje podršci kreiranju dugoročno održivih radnih mjesta.
Pa tako i oni mladi koji su ostvarili zaposlenje, vrlo često ga zasnivaju ugovorom na određeno, ugovorom o djelu, povremenim i honorarnim angažmanima. Dakle, neizvjesna, pojedinačna, isprekidana zaposlenja.
Na taj način neizvjesno zaposlenje postaje stil života. Stil koji mladi prihvaćaju i žive ga. Uče se da ga žive. Uvjeravajući same sebe u smislenost takve situacije. To znači da zadugo nema kupovine stana, kupovine auta, otežano je stupanje u brak i zasnivanja obitelji. Naprosto, kvalitet života je ozbiljno i surovo narušen. Primjerice, Istraživanje Instituta za razvoj mladih KULT iz 2013. godine kaže da je samo 7% mladih u dobi između 18 i 24 godine u FBiH stambeno samostalno, dok je taj procent za mlade u dobi između 25 i 30 godina starosti 23%. Zatim, samo 9% mladih u FBiH je vjenčano, a 7% ih ima djecu.
Neizvjesno zaposlenje mladima stvara podsvjesni strah, nesigurnost i otežava da grade pristojan i dostojanstven život. Otežava da se razvijaju profesionalno i priušte sebi magistarski ili doktorski studij. Otežava da budu ekonomski neovisni. Otežava da se izgrađuju privatno. Otežava da budu sretni, u konačnici. Šta vlasti rade i mogu uraditi da podrže dugoročno održiva radna mjesta?!
Da ojačaju perspektivnost postojećih radnih mjesta?! Jednostavno je. Mogu pomoći gospodarstvu.
Krajnje je vrijeme da se u BiH osvijesti da su radna mjesta u privredi. U privatnom sektoru. U proizvodnim preduzećima, uslužnim poduzećima, bankama, osiguravajućim društvima i drugim financijskim organizacijama, pa čak i nevladinim organizacijama. Postojeća i nova radna mjesta!
