Nekada joj je motika bila stran pojam, a danas ponosno pokazuje svoje plastenike

Zanimljivu priču zabilježili smo na imanju Sabine Prokošak-Zumeri koja se sa suprugom Amnijem, nakon izbjeglišta u Hrvatskoj, skrasila u bugojanskom naselju Šumelje.

''U Bugojno smo došli prije pet godina. Ja sam, inače, rođena u Jajcu, a moj suprug je s Kosova, tačnije iz Mitrovice. Upoznali smo se prije 22 godine u Splitu, gdje smo živjeli osamnaest godina'',priča Sabina.

Cijeli roman bi se mogao napisati, dodaje, o životnim putevima kojima su hodili, u želji da svojoj djeci osiguraju sve što je potrebno.

''Nije bilo uvijek jednostavno, puno smo radili, trudili se. Ništa nam nije bilo teško. Danas smo ponosni na ostvarene rezultate'', naglasila je.

Posebno je ponosna na plasteničku proizvodnju rajčica i paprike iako je, kaže, bila „autsajderica“ u tome poslu koji se, priznaje, za kratko vrijeme iz hobija pretvorio u perspektivan biznis.

''Nikada ranije nisam uzela ni motiku u ruke. Po struci sam krojačica i, za razliku od vremena kada smo podizali plastenike, sada sam zaposlena. Suprug se bavi trgovinom, tako da nam je ovo dodatni posao, koji radimo s ljubavlju'', kaže Sabina.

Rukom pokazuje na dva plastenika nadomak kuće, od kojih jedan zauzima površinu od stotinu, a drugi oko pedeset kvadratnih metara.

''U manjem plasteniku smo proizveli 1,2 tone rajčica, od kojih je svaki imao težinu veću od 230 grama. Svu količinu smo uspjeli prodati, većinom susjedima koji su našu rajčicu u gajbama nosili i izvan BiH, u Sloveniju, Njemačku..., ističe ova vrijedna žena.

Smatra da bi vlasti na svim nivoima trebali imati više sluha za ljude bez posla, ali i sve one koji su prinuđeni da se, zbog malih bh. plaća bave poljoprivredom, kako bi lakše osigurali novac za plaćanje režija, smještaj, ili školovanje djece.

''Jedan ovakav manji objekt košta oko 3.000 KM. Da smo u mogućnosti, rado bismo proširili proizvodnju. Jer, prvog srpnja smo ubrali prve plodove i vratili uloženi novac. Već iduće godine, bit ćemo u financijskom plusu'', naglasila je.

Životne škole su, zaključuje, teške i čovjek se privikne na sve, pa i na poslove koje nikada nije mogao ni sanjati da će ih raditi.

Raduje je da i mlađi članovi obitelji sudjeluju u svakodnevnim obavezama u plastenicima.

''Imamo četvero djece, uzrasta od 5 do 21 godine. Kada zatreba, pomognu, i ja se nadam da će tako biti i ubuduće'', kaže na kraju Sabina Prokošak-Zumeri.