Mi gradimo Uticu, Utica gradi nas

Rat u Bosni i Hercegovini je stvorio brojne izbjeglice raseljene po svijetu. Ti ljudi se uglavnom naseljavaju po bezbrojnim mjestima zapadne i sjeverne Europe, Australije i Sjeverne Amerike.

U onim slučajevima kad je država-domaćin planski raspoređivala izbjeglice, uglavnom je to činila po slabije naseljenim krajevima ili krajevima koji stagniraju kako bi se na taj način pokrenuo ekonomski razvoj.

Najbolji primjer toga je grad Utica u američkoj saveznoj državi New York. Grad su osnovali Europljani kao tranzitno mjesto krajem 18. stoljeća i nazvali ga po drevnom kartaškom gradu. Osnovu stanovništva su činili siromašni Velšani, a kasniji razvoj se pripisuje velikom broju Talijana koji se tu naseljavaju kroz 19. i početak 20. stoljeća.

Utica je u XX. stoljeću postala centar metalne industrije. Najveći broj stanovnika, od oko 100 000, Utica je zabilježila od '30-ih do '60-ih godina prošlog stoljeća. Nagli pad industrije u '70-im godinama je ovaj grad, kao i ostale industrijske gradove sjevernoistočnog dijela SAD-a, doveo do sloma. Tako se nekadašnji industrijski pojas počeo nazivati "pojas hrđe". Broj stanovnika se od tada prepolovio, a Utica je postala poznata kao "grad koji je Bog zaboravio".

Kao rezultat smanjenih prihoda, gradska uprava Utice više nije mogla ulagati sredstva u grad, tako da su mnoge službe ukinute ili im je smanjen obim djelatnosti.

Početkom '90-ih godina, Utica je bila siromašan, zapušten grad iz kojeg su ljudi masovno iseljavali. Političke promjene i ratovi koji su uslijedili u bivšoj Jugoslaviji i Sovjetskom savezu su stvorili nepregledan broj zahtjeva za imigraciju u SAD, koja ih je rasporedila po svojim neproduktivnim krajevima.

Emigranti iz BiH, Bjelorusije, Vijetnama, Iraka, Kambodže, Somalije ili Tajlanda su masovno naseljavani u zapuštene dijelove SAD-a, među kojima je i Utica. Milijunaš Edward Hannah je '90-ih izabran za gradonačelnika kako bi vratio grad na stare staze slave. On je točno znao što treba uraditi: "Domaće stanovnštvo se žalilo na iseljavanje iz grada, a sad imamo doseljenike. To mi je prokleto drago! Ne zanima me odakle tko dolazi, sad imamo pomoć".

Razlog novom procvatu Utice nakon doseljavanja je taj što su doseljenici počeli raditi, zarađivati, pokretati poslove i ostavljati novac u gradu. Afganistanac Sultan Mangal, vlasnik salona namještaja, kaže: «Imamo razne vrste mušterija, ali najčešći kupci su iz Rusije i Bosne».

Prije dolaska izbjeglica iz BiH, skoro 14% kuća u tom gradu je bilo prazno. Te kuće su sada useljene, tako da su revitalizirane čitave četvrti. Bošnjačka zajednica Utice je od grada otkupila i napuštenu crkvu koja je pretvorena u džamiju, jer do tada nije postojao adekvatan prostor za molitvu. Sadašnji gradonačelnik David Roefaro je oduševljeno dočekao ovu inicijativu jer je napušteni prostor propadao, a sad je konačno dobio svoju funkciju.

"Grad kojeg je Bog zaboravio" je tako postao "Grad druge prilike". Izbjeglice iz BiH čine 10% stanovništva grada od 60 000 stanovnika i nositelji su revitalizacije. Napuštene četvrti su oživljene, otvaraju se trgovine, restorani i zanati.

Samo dva grada «pojasa hrđe», Utica i Binghamton, su uvrštena u rastuće gradove koji će iz propalih industrijskih gradova postati stabilne, ekološke i razvijene sredine.