Jedna od najsiromašnijih zemalja pronašla je dijamante: Nije ih prodala u bescjenje

Kada siromašna država otkrije golemo prirodno bogatstvo, priča bi trebala imati sretan kraj. U praksi je često bilo obrnuto. Nafta, zlato i dijamanti donosili su milijarde, ali i korupciju, sukobe, slabe institucije i goleme razlike između bogatih i siromašnih. Ekonomisti su za taj paradoks osmislili naziv "prokletstvo resursa". Bocvana je jedna od najzanimljivijih iznimaka.

Kada je 1966. stekla neovisnost od Velike Britanije, Bocvana je bila jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Samo godinu dana poslije pronađeni su dijamanti. Ono što je uslijedilo pretvorilo je Bocvanu u jednu od najvećih gospodarskih priča Afrike.

Danas se pojavljuje novi problem. Model koji je desetljećima donosio prosperitet počinje pokazivati svoje granice.

Dijamanti u pravom trenutku

Prva velika nalazišta dijamanata otkrivena su 1967. godine. Proizvodnja u rudniku Orapa počela je nekoliko godina poslije. Za novu i siromašnu državu to je moglo biti i blagoslov i katastrofa. Vlada je izabrala prilično neobičan put.

Umjesto da rudno bogatstvo potpuno prepusti privatnim kompanijama, Bocvana je s kompanijom De Beers razvila zajednički posao. Tako je nastala kompanija Debswana, u kojoj država Bocvana i De Beers imaju po 50 posto vlasništva.

To se pokazalo kao jedan od najvažnijih poslovnih poteza u povijesti zemlje. Bocvana nije bila samo država koja naplaćuje poreze kompaniji koja vadi njezine dijamante. Postala je partner u poslu.

Prema analizi Međunarodnog monetarnog fonda, sporazumi s De Beersom s vremenom su poboljšavani, a država je uspjela osigurati iznimno velik dio dobiti koju ostvaruje industrija dijamanata.

Što je Bocvana učinila drukčije?

Dijamanti sami po sebi ne objašnjavaju uspjeh. Mnoge zemlje imaju naftu, plin, zlato ili druge vrijedne sirovine. To ih nije automatski učinilo bogatima.

Ključ je bio u tome što je Bocvana radila s novcem. Država je velik dio prihoda od minerala usmjeravala u ceste, energetiku, vodovodnu infrastrukturu, zdravstvo i obrazovanje. Postojao je i važan princip.

Novac dobiven iscrpljivanjem neobnovljivog prirodnog resursa trebalo je pretvarati u neku drugu vrstu imovine. Drugim riječima, dijamant izvađen danas nije trebalo jednostavno potrošiti.

Njegova vrijednost trebala je ostati zemlji kroz infrastrukturu, obrazovanije stanovništvo ili financijsku imovinu.

MMF upravo ovaj pristup navodi kao jedan od ključnih razloga zbog kojih je Bocvana uspjela izbjeći najgore posljedice "prokletstva resursa".

Čuvali novac i za loša vremena

Dio prihoda završavao je i u financijskim rezervama. Posebno mjesto u tom sustavu dobio je Pula Fund, kojim upravlja središnja banka Bocvane.

Ideja je bila jednostavna. Kada dijamanti donose mnogo novca, država ne mora sve odmah potrošiti. Dio može sačuvati za buduće generacije i za razdoblja kada cijene ili prodaja dijamanata padnu.

Takav sustav imao je još jednu korist. Ulaganje dijela novca u inozemstvu smanjivalo je rizik od pregrijavanja malog domaćeg gospodarstva. To je lekcija koju brojne države bogate prirodnim resursima nisu naučile. Problem često nije u tome koliko država zaradi. Problem je što učini kada novac stigne.

Institucije vrjednije od dijamanata

Postoji još jedan dio priče bez kojeg se uspjeh Bocvane teško može razumjeti – institucije. Zemlja je razvila relativno stabilan politički sustav, pravila upravljanja javnim financijama i administraciju koja je bila sposobna pregovarati s jednom od najmoćnijih kompanija u industriji dijamanata.

Kada je bilo potrebno, vlada je angažirala vanjske pravne, financijske i tehničke stručnjake kako bi u pregovorima s De Beersom raspolagala znanjem usporedivim s drugom stranom.

MMF navodi i transparentniji fiskalni sustav te relativno ograničen prostor za izvanproračunsku potrošnju kao važne čimbenike uspjeha.

Rezultat je bio impresivan. Od vrlo siromašne države Bocvana je stigla do statusa zemlje s višim srednjim prihodima.

MMF je ranije opisao Bocvanu kao jednu od rijetkih država podsaharske Afrike koja je doista uspjela pretvoriti mineralno bogatstvo u širi gospodarski napredak.

Priča, međutim, nema jednostavan sretan kraj. Bocvana jest izbjegla velik dio klasičnog "prokletstva resursa", ali nije uspjela riješiti drugi problem.

Preveliku ovisnost o jednom proizvodu. Dijamanti i dalje čine velik dio izvoza zemlje. Svjetska banka upozorava da je tradicionalni model rasta pod sve većim pritiskom.

Slabija potražnja za prirodnim dijamantima i konkurencija laboratorijski proizvedenih dijamanata izravno pogađaju prihode zemlje.

Posljedice su već vidljive. Prema Svjetskoj banci, gospodarstvo Bocvane smanjilo se za 2,8 posto 2024. godine, a zatim za još 0,7 posto tijekom 2025. godine. Javni dug istodobno je značajno porastao.

Drugim riječima, problem Bocvane više nije kako upravljati golemim prihodima od dijamanata.

Problem je što će se dogoditi ako ti prihodi više ne budu golemi.

Novi dogovor s De Beersom

Koliko su dijamanti i dalje važni najbolje pokazuje sporazum koji je vlada Bocvane 2025. konačno potpisala s De Beersom. Pregovori su trajali godinama.

Prema izvješću Reutersa o sporazumu Bocvane i De Beersa, novi aranžman predviđa da se udio sirovih dijamanata koji pripada Bocvani iz zajedničkog poslovanja postupno poveća s 25 na 50 posto tijekom sljedećeg desetljeća.

Rudarske dozvole kompanije Debswana produljene su do 2054. godine. To Bocvani daje više prostora da iz industrije izvuče dodatnu vrijednost. Ali ne rješava osnovni problem. Dijamant je i dalje dijamant. Njegova vrijednost ovisi o kupcu.

Najveći test tek dolazi

Zbog toga je sljedeća faza razvoja Bocvane možda teža od prve. Tijekom prethodnih desetljeća država je morala odgovoriti na pitanje: Kako pametno upravljati golemim prirodnim bogatstvom?

Sada mora odgovoriti na drugo: Kako izgraditi gospodarstvo kojem to prirodno bogatstvo više nije nužno?

Svjetska banka smatra da su zemlji potrebni novi izvori rasta, snažniji privatni sektor, produktivnije gospodarstvo i veća diversifikacija izvoza.

To je posebno važno zato što rudarenje dijamanata donosi mnogo prihoda, ali ne stvara proporcionalno velik broj radnih mjesta.

I tu se vidi granica starog modela. Bocvana je pokazala da prirodno bogatstvo ne mora biti prokletstvo. Ali još nije dokazala da gospodarstvo izgrađeno na prirodnom bogatstvu može lako nastaviti rasti kada taj motor počne slabjeti.

Lekcija Bocvane

Najvažnija stvar koju je Bocvana učinila s dijamantima možda nema mnogo veze sa samim dijamantima. Nije ih promatrala samo kao robu za prodaju.

Promatrala ih je kao kapital. Dio tog kapitala pretvoren je u ceste. Dio u škole i zdravstvo. Dio u financijske rezerve. A država je inzistirala i na tome da dobije velik dio vrijednosti koju njezini prirodni resursi stvaraju.

Zato je iskustvo Bocvane važno i daleko izvan Afrike. Prirodni resursi sami po sebi ne stvaraju bogate države. Institucije, pravila i odluke određuju što će se s tim bogatstvom dogoditi. Bocvana je prvi dio tog ispita položila bolje od većine zemalja bogatih resursima. Sada polaže drugi, zaključuje Bonitet.