Europska unija i samoubojice

Od 2008. godine, kada su bankarska gospoda zarolala aktualnu krizu, dogodilo se tisuće samoubojstava u raznim tvrtkama koja idu na dušu upravo tim vladarima svijeta u sjeni.

Rekorder među svjetskim tvrtkama bio je francuski telekom, u kojemu se već u prvom naletu krize ubilo pedeset zaposlenika. Nije se radilo o "sitnoj boraniji", već o visokoobrazovanom tehničkom i upravljačkom kadru.

Prema izvješću nadležnih institucija u Francuskoj, ova eksplozija suicida objašnjena je činjenicom da se treba ugasiti dvadesetak tisuća radnih mjesta te još desetak premjestiti, što je značilo i selidbu mnogih obitelji te kidanje veza i ukorijenjenosti.

Đavolji krug

Gledajući obrazovnu strukturu osoba koje su počinile samoubojstvo, očito se nije radilo samo o kadru koji bi ostao bez posla nego o duševnoj reakciji na stanje prekarnosti, nesigurnosti koje čovjeku onemogućava bilo kakvo povjerenje u zbilju bez minimalne stabilnosti za ostvarenje kakvog-takvog humanog života. Simptomatična je i struka nastradalih.

Dok su najčešće žrtve samoubojstva u ne tako davnim vremenima bili pjesnici, umjetnici, pisci koji su tako odašiljali krik o nemogućnost življenja u svijetu bez ideala, vrijednosti, nadanja, u posthumanističkom vremenu tehničke civilizacije ubijaju se - birokrati i tehničari. Možda zato i što je ista civilizacija "ubila" pjesnike i umjetnike koji su znali verbalizirati bol epohe bivajući tako savjest zajednice.

Đavolji krug. Ono što čudi, posebno na ljevici, da se nitko od političara nije osvrnuo ili ozbiljnije pozabavio fenomenom ovih samoubojstava. S jedne strane to je i očekivano jer (briselski) političari žive u odvojenom svijetu moći do kojeg teško dopiru tužaljke smrtnika.

S druge strane, kada bi se temeljitije posvetili ovom fenomenu, morali bi se pogledati u oči. Naime, Europska unija je projekt elita, posebno bankarskih, na narodu je da krpa njihove promašaje i zločine i "podnosi žrtvu" za projekt u koji ni ti sami političari ne vjeruju.

Stoga, kada jedna fantazmagorična politička zajednica, poput EU, počiva isključivo na tržištu i novcu bez ikakvih drugih integrativnih faktora, gdje kako-tako funkcioniraju tek euro i Središnja europska banka, njima na oltar mora se žrtvovati osobnost naroda, njihova povijest i kulturne specifičnosti.

Provincijalna Hrvatska

Što znači za tako impostiranu zajednicu tamo nekakav "bizaran" fenomen suicida koji je eskalirao u francuskom telekomu? Europska unija nije u službi građana, već su građani u službi tog elitističkog projekta. To se jasno vidi na mnoštvu apsurda kao što je onaj u kojem prezadužena Italija mora sa 17 posto sudjelovati u spašavanju prezadužene Grčke, čitaj europskih bankarskih lobija. Sirotinja pomaže sirotinji da bi spasili bankare.

U provincijalnoj Hrvatskoj o EU nema nikakve rasprave. Mi tamo naprosto idemo jer, kažu, nema alternative, a da ništa drugo nisu niti pokušali. Lako je od fatalizma raditi "proeuropsku politiku" i sustavno zatvarati oči pred tom virtualnom tvorevinom na rubu bankrota. P

okojni djelatnici francuskog telekoma zasigurno nisu posljednje žrtve ovog projekta koji se mora braniti do zadnjeg francuskog, talijanskog…, a uskoro i hrvatskog radnika i poreznog obveznika.