Debata kao ključ otpornosti na dezinformacije

U okviru projekta Mladi za bolje medije u Tesliću je od 28. kolovoza do 1. septembra održan debatni kamp Jačanje vještina medijske pismenosti i otpornosti mladih na dezinformacije o imunizaciji u BiH. Kamp je zaključen debatom u kojoj je sudjelovalo 19 mladih sudionika/ca, a najzaslužnija za uspjeh debate te pozitivne dojmove mladih jeste Ivana Kešić, program menadžerica CIVITAS-a te mentorica i trenerica na kampu.

Ivana nam je rekla nešto više o tome na koji način je pristupila izazovnoj temi medijske pismenosti u kontekstu zdravlja, a posebice vakcinacije i imunizacije te zajedno s mladim sudionicima koncipirala uspješnu debate kojom je zaključen petodnevni kamp.

Na početku kampa puno smo slušali od sudionika o slobodi govora i poštivanju različitih perspektiva. Na koji način ste balansirali promociju medijske pismenosti s tim, u kontekstu debata o vakcinaciji u medijima kako biste postigli ono što jeste, a to je kritičko razmišljanje često i revidiranje stavova mladih? Možete li nam dati savjete i trikove za početnike u debatama?

Sloboda govora početak je svakog razgovora o ljudskim pravima. Ako nemamo pravo da slobodno, bez straha od cenzure i kazni, iznosimo svoje stavove, budemo valjano informirani i informiramo druge, onda ne možemo ni birati i biti birani, aktivno i odgovorno djelovati, odlučivati o sebi i javnom interesu.

S pravom se možemo i trebamo zapitati kakav bismo to život živjeli bez slobode govora, i kao živa bića i kao politički subjekti. Sloboda govora podrazumijeva uvažavanje različitosti mišljenja. Još u vrijeme Antike, debata je značila suprotstavljanje različitih pogleda i ideja s ciljem dolaska do istine. U vrijeme prosvjetiteljstva koristili su je za definiranje novih vrijednosti na kojima će počivati svijet, a iznošenje različitih perspektiva i propitivanje različitih rješenja vidjeli su kao najbolji put do novog, optimalnog modela organizacije društvenog života i političkih prava.

Debata, baš kao i sloboda govora polazi od toga da će naši stavovi često biti suprotstavljeni, baš kao što su suprotstavljene cijene i koristi svake naše odluke i svake politike (zakona i druge odluke vlasti). Zadaća je debate da potakne i omogući kontinuirano propitivanje valjanosti informacija, tvrdnji, odluka i politika – vlastitih i onih koje zagovaraju drugi.

U tom propitivanju, koje zovemo kritičkim mišljenjem, sve počiva na zlatnom pravilu da svaka tvrdnja mora biti potkrijepljena dokazima, među kojima postoji jasna veza i hijerarhija, koji se međusobno neće pobijati, koji dolaze iz valjanih izvora i potvrđuju tvrdnje koje iznosimo, odnosno korisnost i potrebu za onim što zagovaramo.

Od argumenta, preko argumentacijske linije do novih istina

U planiranju rada naše debatne radionice projekta “Mladi za bolje medije”, krenuli smo od toga da debata nije rasprava i verbalni sukob mišljenja u kojem pobjeđuje elokventniji, baš kao što ni naučna istraživanja nisu referendumska pitanja u kojima pobjeđuje glasniji.

I debata i prirodne nauke polaze od dokaza pribavljenih jasno utvrđenim i naučno utemeljenim procedurama, njihovom dosljednom analizom, poređenjem i rangiranjem, nakon koje slijedi potvrda ili odbacivanje neke teze. U kontekstu medijske pismenosti ovo zovemo znanjima i vještinama za provjeru informacija i prepoznavanje dezinformacija.

U zdravstvenoj pismenosti taj se princip ogleda u odgovornom pristupanju zdravlju i poštivanju autoriteta naučnog konsenzusa. U debati, ovaj princip zovemo građenjem argumenta.

Kažu da jedna lasta ne čini proljeće, a na isti način ni jedan valjan dokaz ne čini raspravu. Želimo li javno iskazivati svoje stavove, zagovarati određene politike i djelovanja, potrebno je odgovorno graditi cijele argumentacijske linije i odgovoriti na pitanja:

• koju politiku, odnosno kakvu promjenu – novo i drugačije rješenje i djelovanje zagovoramo?
• kojim tvrdnjama opravdavamo potrebu za takvim djelovanje i korisnost predložene politike?
• koje dokaze imamo za svoje tvrdnje? kako smo do njih došli? koji izvori su ih objavili, prenijeli?
• potvrđuju li prikupljeni dokazi naše tvrdnje i govore li u prilog predložene politike?
• postoje li dokazi koji govore drugačije; da li i na osnovu čega tvrdimo da njihova valjanost i snaga ne mogu ugroziti ispravnost naših tvrdnji i dokaza?

Treća faza u pripremi za debatu i u jačanju naše otpornosti na dezinformacije je rasprava - sučeljavanje različitih tvrdnji, koje uključuje argumentirano iznošenje svoje teze, pobijanje tvrdnji, dokaza i vrijednosnih kriterija druge strane i to samo i isključivo snagom valjanih dokaza i zakonima logike.

Ako se na ovaj način pripremamo za debatu, potičemo i postižemo ne samo razvoj vještina medijske pismenosti, već i odgovorno javno djelovanje, političku, zdravstvenu i druge, za 21. stoljeće, temeljne pismenosti.

Studentima i studenticama ne govorimo što i kako trebaju tvrditi, ne suprotstavljamo svoje stavove njihovima, već im dajemo alat kojim će provjeriti svaku tezu, informaciju, vijest, odluku i politiku, a njima prepuštamo traganje za istinom u pripremi za debatu.

Najčešće greške voditelja – mentora debate

Kao mentori i mentorice debate posebno moramo biti oprezni u definiranju tema za debatu. Debata ne propituje činjenice, već se na njih poziva. Debata nije svađa – verbalni konflikt, već put propitivanja. Zbog toga je važno dati teme koje će potaći jedno takvo traganje za istinom i objasniti studentima i studenticama na koji način je ispravno prikupljati, provjeravati i vrednovati informacije, kako među njima prepoznati naučno utemeljene, relevantne dokaze i koristiti ih za svoje argumentacije.

Voditelji često griješe kada debatu planiraju kao vrijeme u kojem će se se iznositi različiti stavovi, a teze postavljati kao crno-bijele alternative ZA i PROTIV ili kada dopuštaju da činjenice budu teze, da ih propituju tek mišljenja i da vješto verbalno izražavanje, urođena elokventnost, napadne i pobija naučni konsenzus, dokaze i striktna pravila debate.

Takvi pristupi ne samo da nisu edukativni, već su i opasni, štetni, jer ne doprinose konstruktivnom i nenasilnom rješavanju konflikta i propitivanju stavova, već promoviraju zakon jačega, mogu rezultirati isključivošću i pozivom na linč.

Nekada je teško na ovaj način pristupiti debati, ako naše rasprave uključuju teme na koje studenti emotivno reagiraju, o kojima imaju čvrste stavove bazirane na emocijama i po pitanju kojih osjećaju duboku osobnu involviranosti, bez obzira da li su njihovi stavovi bazirani na znanju i pouzdanim informacijama ili neznanju i dezinformacijama.

Kako bismo im pomogli da zadacima debate pristupe objektivno, dobro je dati im za vježbu neku opušteniju temu, naizgled toliko jednostavnu da se može činiti zabavnom, pa čak i smiješnom, ali svejedno insistirati na dokazima i putu od dokaza do tvrdnje, prema argumentacijskoj liniji, sve do sučeljavanja u kojem ćemo braniti svoju jasno iskazanu argumentaciju, a snagom dokaza i logičkim zaključivanjem napadati i pobijati argumente drugih.

Možemo li čuti neki primjer za to?

Primjer jedne takve, meni omiljene, teme je rasprava o tome da li je hot-dog sendvič. U pripremi za debatu studenti i studentice se trebaju posvetiti ozbiljnom istraživanju, analizi historijskih tekstova i pravnih dokumenata. Oni pratite dolazak ove popularne brze hrane, iz Njemačke u Ameriku, u 19. stoljeću i kako su ga još tada u Americi nazivali Coney Island i Frankfurter sendvič. Doći će i do informacije da Ministarstvo poljoprivrede Vlade SAD-a i danas drži do toga da je svako meso između dvije kriške ništa drugo nego sendvič, no druga će strana istaći kako je 1994. godine, zbog popularnosti hot-dog delicije i prepoznavanja njegove uloge u nacionalnom kulinarstvu, pa i kulturnom identitetu amerikanaca, osnovano Nacionalno vijeće za hot-dog i kobasice pri Institutu za meso, koje razlikuje hot-dog od sendviča zbog činjenice da njegove kriške nisu potpuno odvojene.

Dalje će studenti istraživati kako se oporezuje hot-dog, a kako sendvič i kakve presude o monopolu i zdravoj konkurenciji postoje kada su u pitanju ugostiteljski objekti koji nude sendviče i oni koji u svojoj ponudi imaju hot-dog. Koja tvrdnja i koji dokaz može pobiti drugi, što uključuje, a što isključuje druge dokaze i tvrdnje, koji je vrijednosni kriterij prihvatljiv – sve će to istraživati studenti u jednoj ovakvoj, ad-hoc, debati kako bi naučili na koji način se u ozbiljnoj, argumentiranoj raspravi na svaku i bilo koju temu, iznose tvrdnje – iskazuju stavovi.

Vratimo se temi posljednje debate u Tesliću…

U pripremi za finalnu raspravu debatnog kampa održanog u Tesliću slijedili smo ovaj protokol. Tema koju su studenti i studentice odabrali za finalnu raspravu govorila je o potrebi i mehanizmima za moderaciju sadržaja na društvenim mrežama s ciljem suzbijanja širenja dezinformacija o vakcinama, imunizaciji i zdravlju.

U Afirmacijskom timu su tvrdili da je potrebno uvesti strožiju moderaciju sadržaja na društvenim mrežama i automatski ukloniti svaku objavu koja jeste, odnosno može biti dezinformacija o vakcinama, pozivajući se na međunarodna istraživanja valjanog uzorka koja su pokazala da 51% mladih ljudi, starosti od 25 do 35 godina, polovinu svog budnog vremena provodi upravo konzumirajući sadržaj “na mreži” - online.

Kao primjer i dokaz moguće primjene – izvodljivosti strožije moderacije naveli su praksu društvenih mreža da potpuno uklanjaju zvuk ili cijeli audio/video sadržaja kada postoji mogućnost da taj sadržaj krši, odnosno može kršiti autorska i izvođačka prava.

Njihovi oponenti, studenti i studentice u timu Negacije, prihvatili su tvrdnju da društvene mreže značajno doprinose oblikovanju stavova svojih korisnika i korisnica i da po svom konceptu otvorene platforme za dijalog mogu biti sredstvo koje će zlonamjerni, nepouzdani izvori koristiti da se lažno predstave kao stručni autoriteti, no odbacili su tvrdnju o korisnosti i potrebi za uvođenjem strožije moderacije navodeći da svako ograničenje slobode govora ili bilo koje druge slobode mora biti nužno, minimalno i privremeno.

Pozivali se na međunarodne pravne standarde, dokumente i upozorili na praksu iz prošlosti gdje je svako postepeno ograničavanje i ukidanje nekog prava i slobode vodilo samo ka potpunom gušenju svih prava i sloboda, cenzuri, autocenzuri i diktaturi.

Pobijajući korisnost predložene mjere, navodili su konkretne primjere, statistiku, naučne i političke konsenzuse o tome kako uklanjanje dezinformacija ne doprinosi većem povjerenju prema vakcinama, već osnažuje teorije zavjere i za ishod ima isto: nepovjerenje, lažni balans i masovno, intenzivno promoviranje stavova suprotnih naučnom konsenzusu.

Umjesto toga, zagovarali su holistički pristup koji bi uključivao priznavanje postojeće, umjerene moderacije sadržaja na društvenim mrežama koja treba biti osnažena, podržana kampanjama o odgovornom odnosu prema imunizaciji i zdravlju i jačanjem medijske i zdravstvene pismenosti novih generacija, kroz školstvo i programe neformalne edukacije.

Na koji način mladi mogu primijeniti na kampu usvojene tehnike debatiranja te medijske i zdravstvene pismenosti u svojim lokalnim zajednicama?

Još jedna od čestih zabluda o debate je i to da se za nju trebaju pripremati elokventni i ekstrovertni. Upravo suprotno, za razliku od raspravljanja u stvarnom životu i još dinamičnijih raspravljanja na mreži - online, u debati je dijalog strukturiran, svaka strana ima jednak broj prilika i jednako vrijeme za izlaganja, postavljanje pitanja i odgovaranje na pitanja, odnosno obranu svojih teza i pobijanje argumenata drugih.

Debata podrazumijeva i zaštićeno vrijeme govora, vrijeme u kojem govornik ne može biti prekinut ili ometan. Sve ovo osnažuje samopouzdanje pojedinaca, omogućava im da lakše iskažu i vježbaju iskazivanje svojih stavova, aktivno, odgovorno i ravnopravno participiraju u raspravi i donošenju odluka. Zato je debata odlična vježba za sve koji nemaju dovoljno samopouzdanja da javno govore o problemima i politikama koje ih se tiču, dok elokventnim i ekstrovertnim sobama pomaže da svoje govore fokusiraju na dokaze, kako njihov govor ne bi suštinski bio isprazan i populistički.

Konačno, debata svima nama pomaže da propitujemo i prepoznamo koje tvrdnje i koji javni govori su zasnovani na dokazima, a koji to nisu, kako ne bismo bili žrtve dezinformacija, pseudo nauke i političkog populizma.

Nadam se i očekujem da će polaznici i polaznice naših debatnih radionica, u narednom periodu, svoja znanja prenositi na druge tako što ćemo u njihovom profesionalnom radu i društveno odgovornom djelovanju prepoznati analitički stav prema informacijama, kritičko analiziranje odluka, tvrdnji i politika, te raskrinkavanje dezinformacija, a sve s ciljem valjanog informiranja javnosti koja će onda moći odgovornije djelovati, odnosno odgovornije politički odlučivati.

Tekst je nastao u sklopu projekta "Mladi za bolje medije", koji financira Europska unija, a zajednički implementiraju Mediacentar Sarajevo i JaBiHEU, u saradnji s UNICEF BiH i uz podršku USAID BiH.