Dar rudara: Mirovina zarađena rukama i lopatom

Mnogo je vremena prošlo od pobune tuzlanskih rudara, od Husinske bune, gotovo jedno stoljeće. Bosanskohercegovački rudnici uvelike su modernizirani, znatno je promijenjen način rada, ali sve te godine jedna je konstanta, sjećanje na Husinsku bunu - obilježavanje Dana rudara.

Iako su od sredine osamdesetih godina u mirovinu koju su zaradili u rudniku, Salko Hodžić i Muharem Bajrić svake godine obilježavaju Dan rudara. ''Premotavaju film'', kažu, sjećaju se lijepih, teških i opasnih trenutaka.

Unazad desetak godina sastajali su se s radnim kolegama, bivšim rudarima, iz okoline Visokog, družili se na taj dan, ali kažu sada su već u godinama i nisu sposobni za takvu organizaciju.

Kada su u brezanskom rudniku počeli raditi pedesetih godina, Hodžić u jami, a Bajrić na vanjskom kopu, nije bilo nikakvih pomagala. Lopata i ruke, ističu.

''Težak je to posao bio tada, i opasan'', istakao je Hodžić u razgovoru za Fenu.

No, pored teškog posla sjećanje na obilježavanje Dana rudara ipak ne blijedi.
Sjećaju se na taj dan nije se radilo. U jamu su silazili električari da provjere je li sve uredu i majstori koji su bili zaduženi za ispumpavanje vode, rudari su vani sjedili.

Posao težak i opasan

''Oni nama taj dan pripreme hranu, piće, muziku, veselimo se cijeli dan. U neka doba dođe nam direktor ili netko uime rudnika održi govor, čestita nam, i onda mi nastavimo sjediti. Svake godine dobivali smo i novac na taj datum, pa koliko je bilo moguće'', kazao je Hodžić.

Istakao je da su se danima pripremali za Dan rudara. Sretni su bili.

''Ne znam je li to zbog toga što se ne radi, što ćemo se svi okupiti, što će biti darova, ali veselo je bilo tih dana'', dodao je Hodžić.

Hodžić i Bajrić u rudniku su počeli raditi kao osamnaestogodišnjaci, Hodžić odmah u jami, a Bajrić nešto kasnije. Kažu, druge opcije nije bilo. Mogli su biti kod kuće, bez primanja ili ići na posao i imati plaću. Tada se, po njihovim riječima, u rudniku mogao zaposliti svako tko je bio radno sposoban. Moglo se raditi jedno vrijeme, napustiti, pa ponovo vratiti. Sjećaju se, deseci rudara smjenjivali su se godišnje.

''Nije to bilo organizirano kao danas, svako tko je trebao posao dolazio je raditi, ali i pored toga rezultati su bili vidljivi. Naš proizvod i tada je bio tražen'', rekao je Bajrić.

Rudari su, kako navodi, uvijek bili složni, na težak način su zarađivali, ali su pomagali jedni druge.

''Vjerojatno nas je taj teret i zbližavao'', naglasio je Bajrić.

Pošteno zarađena plaća

Navodi da se na početku njegovog staža sav alat svodio na lopatu i ruke. Nije bilo ni lampi kao danas, nešto malo svjetla, kaže, tek da vidiš ispred sebe. Oslanjali su se jedni na druge, bili složni, dogovarali se, na leđima teret nosili.

Pojavom strojeva, prvenstveno trake koja izvlači ugalj, naglašava, mnogo toga se promijenilo, olakšalo, i učvrstilo volju za radom u utrobi zemlje.

Osim nesreća sedamdesetih godina, kažu nije bilo teških trenutaka. O tome ne pričaju rado. Kažu samo da se teško bilo odlučiti ponovo krenuti na posao.

Kada bi ponovo trebali na posao Hodžić i Bajrić opet bi u rudnik, kroz smijeh kažu da nisu zainteresirani za nove tehnologije.

''Lakše bi mi bilo u jamu nego za kompjuter'', kazao je Hodžić dodajući da je plaću bitno zaraditi pošteno, a na svaki posao se čovjek vremenom navikne.