Bili smo radnici

S mjesečnim primanjem od 93 KM na osnovu trajne 50-postotne invalidnosti, Mirhad Miro Vejzović preživljava već dugi niz godina. Nezaposlen je od 2002. godine. 

Stradao je 1987. godine radeći kao vozač u mostarskom poduzeću Autoprevoz dok je bio na službenom putu u Beogradu. Nakon mjesec dana borbe za život i dvije godine rehabilitacije, vratio se na posao u tvrtku, koja se u ono vrijeme, prema njegovim riječima koliko-toliko, brinula za svoje radnike. Raspoređen je na radno mjesto adekvatno njegovom stupnju invalidnosti. 

Usporedno s radom i navikavanjem na invalidnost, počeo je tražio svoja zakonom garantirana prava. 

- Općinski sud u Mostaru, po tužbi za naknadu štete, presudio je 1991. godine u moju korist. Nažalost, uslijedio je rat, a meni naknada, koja bi prema današnjem obračunu iznosila oko 70.000 KM, nikad nije isplaćena. Nakon što je rat završio, preko odvjetnika sam 1995. godine tražio od Autoprevoza, poštivanje donesene presude. To je samo početak borbe za prava koja traje sada već 26 godina, priča nam Vejzović. 

Mirhad je ujedno i predsjednik Udruženja građana invalida rada u HNŽ, koja broji 270 članova. Svaki od njih nosi sličnu životnu priču u kojoj je invalid rada, nekadašnji radnik, dao dio sebe i stradao, nakon čega je zaboravljen i marginaliziran od društva. 

Oni su samo dio od skoro 4800 invalida rada u HNŽ-u koji su, pored umirovljenika, najugroženija kategorija stanovništva u BiH.

- Nažalost, uslijed izostanka kontinuiteta u sudskom postupku, slučaj Mirhada Vejzovića je odlukom Općinskog suda u Mostaru, 1995. godine, obnovljen. Iako je presuda od 1991. pravomoćna, sud je nakon četiri godine, temeljem svjedočenja financijskog vještaka presudio na ukupan iznos odštete od 100 KM, rekla nam je Nađa, pravna savjetnica i jedna od nekolicine entuzijasta koji svojim volontiranjem drže ovu Udrugu na životu. 

Presuda je donesena nakon što je Autoprevoz privatiziran, a Vejzović smatra kako je novi vlasnik utjecao na sudstvo prilikom donošenja presude. Nakon ovoga, njegov je predmet bio na svim višim sudskim instancama, da bi nakon Ustavnog suda BiH, prije godinu dana upućen i pred Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. 

Osim osobne borbe za svoja prava, Vejzović zajedno s kolegicom Nadjom i nekolicinom entuzijasta, koji od 2002. godine djeluju kroz Udruženje građana invalida rada na području HNŽ-a, pokušava da olakša život svojim članovima. 

- Nastojimo popraviti status invalida u zakonu, regulirati njihova prava, omogućiti im zapošljavanje, ali to sve teško ide kada smo suočeni sa borbom za goli opstanak Udruge. Prije dvije godine smo ostali bez prostorija koje su uništene u požaru, rekao je.

Zakoni postoje, ali se ne provode

Invalidi rada, bačeni na margine društva, zapostavljeni i obezvrijeđeni. U zemlji gdje je rad sam po sebi obezvrijeđen, tako je lako društvu i svima nama zaboraviti invalide rada pretvarajući se da ih uopće nema. 

Kroz seriju tekstova pokušat ćemo ukazati na probleme s kojima se svakodnevno susreću i potaknuti društvo na prihvaćanje i pomoć. Pišući o životima invalida rada želimo ukazati na potrebu države i društva u cjelini da pomogne ovoj ugroženoj skupini koja sa 70 posto čini dominantnu skupinu u ukupnom broju invalidnih osoba u BiH. 

Mnogi invalidi s kojima smo razgovarali mišljenja su kako zakoni o zaštiti invalida rada postoje, ali kako se jednostavno ne provode. Država jednostavno nije u mogućnosti provoditi zakone koje sama donese. Čemu onda ti zakoni uopće služe, pitaju se mnogi od naših sugovornika. 

Država i sama kroz svoje akte prizna da je nemoćna. ’’Bosna i Hercegovina, zemlja u tranziciji, usvaja ali teško ili nedosljedno provodi usvojene međunarodne norme’’, stoji između ostalog u Izvještaju o izvršenju strategije za izjednačavanje moguc´nosti za osobe sa invaliditetom u FBiH. Za primjer ovoj tvrdnji, iz Federalnog ministarstva  rada i socijalne politike navode kako je još uvijek na sceni medicinski model procjene invaliditeta, diskriminacija po osnovu uzroka nastanka invaliditeta, nepostojanje odgovarajuc´ih mjera i programa društvene inkluzije osoba s invaliditetom, itd.

Neki od argumenata za održavanje ovakvog stanja su aktualne tranzicijske teškoc´e uspostavljanja sustava, podijeljene nadležnosti više razina vlasti i često nejasno definirane odgovornosti. Situaciju usložnjava postojanje različitih vrsta invaliditeta u smislu uzroka nastanka, gdje se njeguje pijetet, a samim tim i privilegija za ratni invaliditet, dok se urođeni i izvan rata stečeni invaliditet drži u diskriminirajuc´oj poziciji i po obujmu i po visini prava i podrške, stoji u navedenom Izvještaju.

Na internetu se mogu pronaći i rezultati istraživanja od prije tri godine u kojemu se navodi kako invalidi rada čine 70 posto svih invalidnih osoba u BiH i kako invalidne osobe spadaju među najsiromašnije kategorije stanovništva.

Tako u Federaciji BiH od odraslih invalida koji bi objektivno mogli raditi, prema podacima njih samo 1,5 posto radi ili 1.395 osoba. Broj invalida koji su korisnici socijalne pomoći iznosi 4.700 osoba ili 3 posto ukupnog broja invalida, a njih je 152.500 osoba.

Iz provedenog istraživanja je vidljivo kako u BiH invalidi rada predstavljaju najveću skupinu invalidnih osoba, ukupno 70 posto. 

Razgovarajući s invalidima rada, djelatnicima županijskih i državnih službi … često smo naišli na oprečna razmišljanja. U jednome se svi slažu: Javnost ne zanima, a mediji malo ili skoro nikako ne pišu o njihovim potrebama. A potreba je kao i problema previše za državu koja ima poteškoća s ispunjavanjem obveza i ‘’zdravim’’ kategorijama društva. 

Dok većina invalida muku muči s osnovnim egzistencijalnim problemima, živeći dan za danom, ‘’ljudi od struke’’ prave dugogodišnje strategije čiju provedbu neće doživjeti veliki broj današnjih invalida.

Pogrešno je i uvriježeno mišljenje u društu da odmah nakon ozljede radnik mora ići u invalidsku mirovinu. Mnogi se slažu da je takvim radnicima potrebno osigurati radnu rehabilitaciju, školovanje za drugo radno mjesto adekvatno njihovim trenutnim mogućnostima. 

Nažalost, takvo nešto na razini Federacije BiH se, u naznakama, počelo formirati tek prije nekoliko godina. 

Potrebno napustiti pristup milosrđa i afirmirati pristup poštivanja

Ipak, riječi nade i ohrabrenja stižu iz nadležnog ministarstva. U pisanom odgovoru našem portalu iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike koji potpisuje ministar Vjekoslav Čamber navodi se kako je položaj osoba s invaliditetom, pa samim tim i invalida rada određen utjecajem svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i samih invalida rada i njihovih organizacija.

Sudjelovanjem u pripremi okvirnog dokumenta "Politika u oblasti invalidnosti u BiH". koji je usvojilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH" br. 76/08 od 22.09.2008. godine), te pripremom, usvajanjem i implementacijom Strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom u Federaciji BiH 2011. - 2015., Federalno ministarstvo rada i socijalne politike je pokazalo opredjeljenje da se posveti rješavanju problema s kojima žive osobe s invaliditetom i da djeluje na unapređenju njihovog društvenog položaja.

Aktivnosti se odvijaju u suradnji sa svim relevantnim akterima u vladinom i nevladinom sektoru, a značajnu snagu da se planirani ciljevi postignu uvijek smo vidjeli u medijima. Imajući u vidu moć koju mediji imaju u oblikovanju javnog mnijenja, njihov utjecaj je važan i može biti koristan u smislu podizanja svijesti javnosti o problemima osoba s invaliditetom, razvijanju klime razumijevanja i uvažavanja njihovih prava, potreba, mogućnosti, te napuštanju pristupa milosrđa i afirmaciji pristupa poštivanja osobenosti osoba s invaliditetom kao i svakog drugog čovjeka, navode iz Federalnog ministarstva rada i socijalne.