Krenulo je klasičnom ''prevarom'': ''Hajde, to je za rekreativce, može to bilo tko odraditi, a nedjelja će biti fina, sunčana. Šta ćeš drugo raditi' Bezveze ćeš bit u kafani ili kući 'blejat' u TV. Mogao si s nama''.

Naivnost je uradila svoje i odgovor je glasio: ''Mogao sam, samo mi javite detalje''.

Još uvijek nije bio poznat vrh kojeg bi trebali ''osvojiti'', a naučen svojim prethodnim iskustvom s planinarenjem (govorim u jednini jer bilo je samo jedno), nije bilo previše optimizma. Ali, što bi stari ljudi rekli, ''nestalo đavlu posla'', pa smo krenuli i na taj put.

Lokacija – Žlijeb, Čvrsnica – Još jedna od lokacija o kojoj ne znam apsolutno ništa, ali krećemo.

Odličan početak

Na put krećem s iskusnim planinarima. Kažu, ne treba ništa posebno. New Balance tene, šorc, majica kratkih rukava (druga u torbi), dukserica, šuškavac, trenerka, pola kruha, Argeta i Pikova čajna (također, sve u torbi). Stat ćemo na obližnju benzinsku crpku jer bez par piva bilo koje vrste ne ide.

Krećemo prema sjevernom izlazu iz Mostara. Grabovica. Dolazimo na lokaciju. Ostavljamo automobil, uzimamo opremu i još uvijek uz moju nevjericu krećemo do Žlijeba.

Put, iskreno, i nije previše težak. No, osobi koja ispuši minimalno kutiju cigara dnevno, pluća govore da malo odmori, ali onaj drugi dio u čovjeku govori da se trebaš ''natjecati'' s iskusnim planinarima, što i radim.

Početak odličan! Širok put, bez mnogo kamenja i velikih nagiba, većinski suho tlo,… za poželjeti. Doduše, većina puta bila je za poželjeti, no kondicija apsolutno nije. Ali stavimo to ''sa strane''.

Prelijepa priroda Čvrsnice je ipak uradila svoje. Osvrtanjem oko sebe dobiješ dojam kao da si u nekoj tropskoj šumi (iskreno, meni je Vijetnam pao na pamet jer sam pogledao par filmova), a vjerujem da sam sve nijanse zelene boje vidio taj dan i to me je posebno oduševilo jer su fotografije koje sam uspio ''uraditi'' ispale mnogo bolje nego što sam zamislio.

Postaja prva

Prva postaja. Nemam apsolutnog pojma gdje smo. Stali smo, uzeli malo vode, nasmijali se mojoj kondiciji i krenuli dalje s nadom da je prvi izvor veoma blizu.

Prvi izvor je zapravo prirodni izvor na Čvrsnici za kojeg kažu da je ''na pola puta'' do Žlijeba, pa nada da ću ugledati izvor raste iz minute u minutu.

''Evo izvora'', povikaše njih dvoje ispred mene, sretni što će vidjeti taj izvor.

''Evo izvora'', povikah ja, sretan što ćemo sjest nekoliko minuta, napiti se čiste vode s izvora i tužan jer je samo pola puta u pitanju.

Voda s izvora, kojeg je Mustafa sazidao 25. rujna 1930., ostavlja dojam nevjerojatne čistoće, pa smo bez razmišljanja ispraznili boce kupovne vode i natočili izvorsku vodu s Čvrsnice (ima razlike).

Završio je odmor. Čak na moju inicijativu krenusmo dalje do drugog izvora za kojeg mi rekoše da ima nekih 45 do 50 minuta hoda. I to je trajalo.

Ponovno mi lažu

Putem, zadivljujuće gusta šuma, od podnožja prema vrhu izmjenjuju se šume bijelog graba, veprine, tilovine, hrasta medunca, bukve, jele, crnog bora, munike, bora krivulja i drugih manje zastupljenih vrsta, no kako se sužava put, nije preporučljivo hodati i gledati okolo jer put biva prekriven nekom vrstom šljunka, pa je mnogo sigurnije gledati ispred sebe s obzirom na to da je padina sa strane nepregledna.

Ponovno mi lažu: ''Blizu smo drugog izvora'', no tek sam sad shvatio da tim ''neprijateljima'' ne treba vjerovati, tako da sam sve uzimao s rezervom.

Putem smo sreli mnogo planinara, rekreativaca, kao i jednu osobu koja je trčala 'trail', a uz to mnogo stranaca, koji su kao i mi uživali u nepreglednoj Čvrsnici i njezinim ljepotama.

Ovaj put, ja sam prvi čuo vodu kako teče i povikao: ''Jebote, je l' ovo drugi''.

Na drugom izvoru nekoliko momaka uživalo je u okrjepljenju, a mi smo se stacionirali nedaleko od njih kako bismo odmorili po treći put. Treći i najgori.

Kriza

Nakon tog izvora, krenula je kriza. Prednja loža, zadnja loža, listovi i ne znam što još postoji u donjem dijelu ljudskog tijela počeli su davati znakove umora, ali nakon kratke stanke nastavili smo jer su mi još uvijek govorili kako ''nema još mnogo, možda 15-ak minuta''.

To je bila jedina istina u tom dijelu puta.

Nakon malo manje od 15 minuta ''ukazao'' se planinski dom. Uređen, na moje oduševljenje, bolje od mnogih vikendica u kojima sam bio, tako da sam jedva dočekao presvlačenje, odmor ispred kuće kao i otvaranje prvog piva.

Ispred kuće 20-ak osoba. Svi uživaju u prelijepom danu kao i u smijehu dok slušaju mene kako ''kukam''. No, nije toliko teško, koliko je trebao ispušni ventil da sebi olakšam.

Kažu: ''Trebaš otići na vidikovac dok još ima sunca. To je nevjerojatno, samo se prije toga upiši u knjigu posjetitelja''.

Kažem: ''Pusti me da odmorim, neće vidikovac pobjeći''. A ''upisao'' sam se odmah.

Nakon polusatnog odmora i mog ''kukanja'', krećemo do vidikovca.

Mnogo lakši uspon. Možda zbog kratkog odmora. A pogled je ono zbog čega sam zapravo došao, zbog čega su me i pozvali i ono čemu sam se nadao.

Koliko si mal

Osjećaj je to kojeg je riječima teško opisati jer u tim trenucima, kada se osvrneš oko sebe, shvatiš koliko si zapravo mal. Ogromne stijene, nepregledni vrhovi, borovi koji 'izbijaju' iz krša, kao i sve drugo što doživiš je sve da se osjećaš onakav kakvim sam se naveo u rečenici prije. I još manjim.

#Vidikovac #Zlijeb #Cvrsnica  pic.twitter.com/qCG0NRIp6A

— Bljesak.info (@Bljesak) October 19, 2022

Sjeo sam na klupu, ne zbog umora nego zbog divljenja, i osvrnuo se oko sebe na planinu koja ti govori da je moćnija od tebe, kao i na šumu koja u toj tišini šapće i priča svoju priču.

Zadržali smo se tu na moj nagovor jer sam poželio da ti trenuci traju mnogo duže, pa su ipak iskusni planinari uz osmijeh pristali na taj duži period jer se, kako sami kažu, uvijek iznova oduševe tim prizorima.

Ustao sam, zagalamio jer je eho kao u filmovima i krenuo natrag. Vrativši se do planinarske kuće ''zaklali'' smo onu paštetu, zapalili cigaretu, spremili se i odlučili za najgori potez svakog planinarenja – povratak natrag!