Netko ti jednom, usput i kroz šalu, kaže: 'Prepiši stan na mene.' A ti se nasmiješ, otpišeš to kao kafansku dosjetku i nastaviš živjeti kao da se ništa ne može prelomiti preko noći. Tomislav Torović se danas tog čovjeka iz Mostara sjeća s nelagodnom preciznošću, jer je, ispostavilo se, možda ''znao'' više nego što je govorio. Torović je tada imao divan trosoban stan u Centru 2, na osmom katu, troje djece, život posložen i čin potpukovnika. Rat mu nije bio u glavi, nije ga ''osjećao'', jer u eskadrili se živjelo normalno: zajedno su bili ljudi svih nacionalnosti i to, kako kaže, nikome nije bilo pitanje.
A onda je otišao u Beograd 1990., i svijet se počeo lomiti. Stan u Mostaru držao je predugo, uvjeren da se stvari ipak vraćaju u red. Tek u ožujku, kad je već postalo jasno da se spirala zatvara, predaje stan stambenoj komisiji da bi uopće mogao doći na listu za stan u Beogradu. Sljedeće četiri godine živi kao podstanar, seli se s adrese na adresu, kroz inflaciju i ''najgore vrijeme'' ranih devedesetih, uz plaću koja pomaže preživjeti, ali ne i zaboraviti koliko se brzo tlo pomiče.
U tom završnom dijelu podcasta Sinovi neba Torović govori i o razlogu zbog kojeg odlazi u prijevremenu mirovinu. Nije to bila iscrpljenost, nego tišina u hangarima: nema goriva, nalet se reže na apsurdnih dva i pol sata godišnje. Pilot koji hoće letjeti odjednom postaje čovjek koji piše ''beskorisne'' izvještaje. Odlazi 1997., miran u odluci, svjestan da je mogao ostati još koju godinu, ali i da bi to bilo čekanje bez smisla.
Sjećanja mu, međutim, nikad nisu samo tamna. Govori o ljubavi prema glazbi, o operi i predstavama u Narodnom pozorištu u Beogradu, o Turandot i ariji Nessun dorma koju nosi kao osobni ritual. Priča i o onom pilotskom vragu u sebi: niskim preletima iznad kraja, iznad plaže, iznad Nevesinja, trenutku kad te prepozna cijela čaršija, a ti prođeš nekažnjeno, kao da su ljudi osjetili da je to više ljubav nego ludost.
I kad podvuče crtu, Torović govori najnježnije upravo o onome što se ne može vratiti: vremenu u kojem su se ljudi, kaže, poštovali i uvažavali bez pitanja tko je tko. Zlatnom razdoblju njegove generacije. Danas mir pronalazi u tišim stvarima: u rijetkoj tehnici slikanja kojom radi slike za prijatelje, u nogometu, u sportu, u tome da ne sjedi i ne čeka da dan prođe.
Ovo je treći, završni dio priče Tomislava Torovića u našem video podcastu Sinovi neba, snimljenom prije mjesece dana u Novom Sadu gdje sada Tomislav živi sa suprugom. Podcast smo podijelili u tri epizode nadajući se kako će gledatelji tako lakše moći poslušati i pogledati ovu životnu priču. Prve dvije epizode možete pogledati ispod ovoga teksta, a treću završnu iznad.
