Rezultati po autoru: Milo JUKIĆ

Ako si baksuz, nekoliko galebova razbojnika zaletjet će se prema tebi i bureku koji si upravo kupio, s očitom namjerom da ti ga otmu. Jednom to i uspijeva, doduše samo djelomično, a tebi ostaje da mu priprijetiš stativom za snimanje...

Na toj strani trga je i klupa na kojoj danonoćno sjedi pjesnik Laza Kostić. Iskolan, k'o pjesnik, krade bogu dane, šta će drugo :) U ruci mu knjiga, na rastvorenoj dvolisnici Santa Maria della salute.

Ovdje je 1632. godine spaljena posljednja hrvatska vještica, coprnica ili, po istarski, štriga, Mare Radolović, poznata kao Vještica Mare.

Stara povijesna jezgra vješto se skrila iza jedne od avenija i da gradovi mogu igrati ćorabake, oni koji bi tražili stari Koper našli bi se na stotinu muka.

Još jedan vitki kameni stup zbog nečega stoji sa strane, usamljen i tužan. Razmišljam, možda je i on bio u krugu, s drugima, pa je nešto zabrljao i sad je u kazni :)

Vjernici u polumraku, molitva se razliježe negdje iznad glava, po stijenama i pećinama, dim iz monaških kadionica lebdi i lagano plovi zrakom, a  plamen svijeća poigrava, nalikujući ivanjskoj vatri.

I eno Ciganke pred ulazom, obučene za kupanje po ondašnjim standardima, dakle u grudnjaku i malo zadignutoj suknji, tek toliko da se noge stope malo iznad gležnjeva...

Ponekad se jezero naglo zatalasa, pa od kupanja nema ništa, a to se, kažu dobro upućeni, desi kad Chuk Norris počne izvoditi svoje kerefeke i, negdje u Oklahomi ili u Alabami - puhne u utičnicu :)

Na stropu apatinske sinagoge oslikan je polikromni mural s tekstom „naopako“ ispisanim hebrejskim pismom, koji se može pročitati jedino – u ogledalu!

Na tu stranu se, naime, nalazi Vilinski izvor. U originalu Fonte delle Fate, pa bi, 'nako odoka, po bosanski, izvor bio Fatin, a Fata vila :)

Znam, u Bosni će mi odmah zamjeriti što spomenuh stećak, a ne dodah bosanski, ali samo oni – a takvih je najviše – što nikad nisu kročili u nikšićki kraj.

Gotička samostanska crkva je pretvorena u džamiju i prozvana Sulejman-hanovom, s munarom nalih ćulahu (kapi) carigradskih bostandžija.

S jedne strane cesta, s druge stražare mrke šume, prošarane vijencem strmih stijena, a između njih ono, Jezero. Sudar divljine i pitomine.

„Po Crmnici Turke isjekosmo / i grad Besac s zemljom izravnasmo / sad ti nema u našu nahiju / obilježja od turskoga uha / do trupine ali razvaline“.

Tako prolunjah Zaječarom, a ovdje mi se nije moglo, kao u nekim drugim mjestima, desiti da zaboravim gdje sam: em me sa fasada nekoliko povisokih zgrada svako malo pozdravi „zaječarsko pivo“,

Naravno da ni Rimljani nikako nisu mogli preskočiti jedno ovakvo mjesto, idealno za nadzor nad dolinom i važnim putom. Šta su sve radili i gradili na gradini, znaju samo oni i Bog, ali su arheolozi još u vrijeme gradnje crkve imali pune ruke posla...

Povijest gradića je inače vrlo čudna, pogotovo s obzirom na činjenicu da je ovo već treća lokacija na kojoj se nalazi. Najprije se, pod imenom Banja, nalazio blizu ušća rječice Poreč u Dunav, ali se to nije dopalo nadirućim osmanlijskim četama...

Radi se o mladom naselju, nastalom tek prije malo više od 150 godina, 1861. godine, kada su se tu, sklanjajući se od Turaka, nastanili jedan pop, koji je u starom mlinu otvorio krčmu i prodavaonicu, a potom i jedan tufegdžija.

U Pratu provodim prilično dana pa ću zaći i u mnoga druga zanimljiva zdanja, a najviše je crkava. Ne bi imalo puno smisla opisivati ih detaljno, valjda je cijela Italija takva da su se crkve gradile i gdje treba i gdje ne treba...

Bosna je imala mitskog Aliju Sirotanovića, ali je i Bor imao svoga, samo što se zvao Medžid Useinović. Medžid je prije Alije „patentirao“ rad sa dvjema bušilicama istodobno, makar teško mogu zamisliti takvu situaciju.

Iako je zrinsko-frankopanski dvorac u Ozlju „centar svijeta“, najprije ću do Munjare, kako je davno, prije 110 godina, kada je podignuta, nazvana hidroelektrana na Kupi.

S obzirom na ulogu grada u vremenima osmanlijske vladavine, očekivalo bi se da u Žepču, kao, primjerice, u Jajcu ili Kreševu, ima starih zanimljivih građevina, ali od takvih očekivanja nema ništa ...

Odluka je pala: u Valdelsu sljedeći put idem u lipnju! Samo da Geppetta i Pinokija – vidim uživo :)