Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Rudari su palili baklje, ne bi li valjda i onima slabijeg vida poručili da im nude iskru za zapaliti veliku vatru. Nije trebala ni kiša da se sve zagasi prije nego je i počelo.

Vic se nastavlja. Dok se Europom širi pošast obaveznih Covid potvrda, naše vlasti nisu ni prstom mrdnule da i mi dobijemo nešto slično, a pogotovo da nam ih EU prizna.

Neće dogovoriti izborni zakon, neće odlediti krizu vlasti, naravno, neće ništa suštinski promijeniti u ovoj zemlji, ali zato, čini se, hoće povećati poreze. I tako to hoda, a ti se narode kupaj u vlastitim bljuvotinama.

Nismo zaratili, niti ćemo. A za sve ostalo nitko nema pojma što će biti. Nešto bi se trebalo i dogovoriti, ali ima li ovdje štofa i jesu li ove glave spremne za dogovor?

Možda ste skužili, prava je pandemija natpisa po Mostaru s traženjem radnika za rad u ugostiteljskim objektima. I stoje dugo. Je li nema više zainteresiranih? Ili ih nema uopće?

U dvadeset i pet godina, čak i ovdje kod nas, čovjek promijeni i prijatelje i auta i stanove i posao. Često i bračnog druga. A kako stojimo s politikom?

Korejska serija zaludjela je svijet Netflixa. Ovaj put hype nije bez razloga, iako serija ima i uspone, ali i padove. Ako već niste, pogledali smo je za vas.

Ovi što kao žele neki rat ovdje trebali bi požuriti, jer svake godine im po desetak brigada ode u dezerterstvo preko granice. Za koju godinu morat će se sami između sebe potući.

Uvijek isto, za sve je kriva troglava aždaja! No, što je alternativa u ovoj našoj bari? Ima li je uopće, ili je pitanju tek mitsko biće iz Loch Nessa?

Nije uopće pitanje hoće li, nego je pitanje dana kada će za mirovinu trebati odraditi još koju godinu radnog staža. Šezdeset sedam? Prođe li, a hoće, eto nam uskoro i 69!

Neće biti lako ljudima u Mostaru objasniti kako je njihovo osnovno ljudsko pravo, parkirati auto gdje ti hoćeš, ovih dana ugroženo.

Tek kad dođeš na sistematski i stignu nalazi, postaneš svjestan što si učinio od života. Tek kad dođeš na granicu shvatiš kome si ga prepustio.

Strašnoj bolesti covida unatoč, ljeto u Mostaru završava neočekivano spektakularno. Kao da covida nema, kao da zrakom cvate tisuće cvjetova.

Uvijek kada prođem improviziranim kružnim tokom na Smrčenjacima, padne mi na pamet sadomazohizam. Svjesno nanošenje boli drugome, s jedne, i vlastita patnja i poniženje, s druge strane.

Fascinira me kako ljudi brzo zaborave biti ljudi. I kako brzo ih se nagovori da su baš oni bolji od drugoga. K'o u onom našem ratu.

Bosna i Hercegovina nikada neće nabaviti kanadere. Razlog je jednostavan – nitko nam ih neće donirati!

Kažu da je navika možda i najgora ljudska osobina. Pogotovo navika u kojoj nit' vidiš, nit' čuješ, nit' želiš vidjeti ili čuti, jer je, jebiga, tebi dobro.

Jeste li baš sigurni da se ovdje živi tako loše i da je većina stanovnika BiH nezadovoljna stanjem? Ljudi odlaze!? Ja, i?

Jeste li ikada s gađenjem odbili novac od osobe druge nacije ili zato jer je novčanici lik onog njihovog? Naravno da niste. 'Ajmo dalje.

Toliko smo nisko pali da i ne vidimo nesrazmjer između bajkovitih obećanja i surove stvarnosti u kojoj milostinju više i ne tražimo – ona sama dolazi.

Lana Pudar hitno treba uvjete dostojne olimpijskih normi. Kolike su šanse da će ikada u ovom gradu to i dobiti?

Priznajem, dio sam generacije koja je prvo naučila plivati na moru, pa me tek onda dovelo na Neretvu, samo da bih shvatio da nije to baš to kako pričaju stariji.

Statistički porast kriminala nije razlog za paniku, ali mora biti dobar razlog da se počne nešto raditi. Jer Mostar je još uvijek, unatoč temperaturama, daleko od pakla. I tu ga treba i održati.