Vozni park Jugoslavije: Koliko je radnik morao raditi za automobil?
U bivšoj Jugoslaviji, automobil nije bio lako dostupan za prosječnog radnika, a cijene vozila bile su visoke u odnosu na prosječne plaće. Čak ni u vrijeme kada su jugoslavenskim putevima kolala stotine hiljada Zastavinih vozila, vozni park nije bio mlad, a sigurnost u prometu bila je na zavidnim granama, piše Raport.ba.
Ponuda automobila bila je daleko oskudnija, a među najjeftinijim opcijama bio je Yugo, konkretno model Koral 45, za koji je radnik morao raditi 30 mjeseci. Ovaj automobil je bio drugi najjeftiniji na tržištu.
Jedini dostupniji automobil bio je Fiat 126, poznat kao Peglica, za koji je bilo dovoljno ''tek'' 19 prosječnih plaća. Usluge Fiat 126 bile su jeftinije od Yuga, ali i dalje nedostupne za mnoge.
Za ljubitelje limuzina, Škodina 120L bila je opcija, ali je zahtijevala 31 mjesec rada, dok je Renault 4 bio skuplji, pa je za njega trebalo izdvojiti 35 prosječnih plaća. Zastava 101 bila je najdostupniji kompaktni porodični automobil, za koji je trebalo izdvojiti 38 prosječnih plaća.
Između ruskih ponosa Aleca, koji je koštao 42 plaće, i Lade Samare koja je bila 54 plaće, situacija nije bila puno bolja, no ipak, najskuplji automobili iz srednje klase, poput Yuga Floride, zahtijevali su čak 75 mjeseci rada. Volkswagen Golf 2 dizel, kao i Renault 19 i Fiat Tipo bili su još skuplji.
Za one koji su težili luksuznijim vozilima, Alfa Romeo 164, sa svojim V6 motorom, bila je vrlo popularna među bogatijima, a cijena joj je bila ekvivalent 322 prosječne plaće. Slično su prošli i Opel Omega i Renault 25, koji su se kretali u istom cjenovnom rangu, 404 plaće.
Ipak, na samom vrhu ljestvice luksuznih vozila bili su njemački automobili. BMW 750iL, s V12 motorom, zahtijevao je impresivnih 912 prosječnih plaća, odnosno 76 godina rada, dok je Mercedes 560 SEC, preteča S klase Coupe, bio najskuplji automobil na tržištu. Za ovaj luksuz radnik je morao izdvojiti čak 1.231 prosječnu plaću, odnosno raditi više od 102 godine.
Ove brojke govore o visokom trošku posjedovanja automobila u bivšoj Jugoslaviji, gdje su cijene bile visoke, a ekonomska situacija zahtijevala od radnika dugoročne obaveze i planiranje kako bi sebi mogli priuštiti vlastiti automobil.
