BiH želi u EU, ali želi li propise koji dolaze s članstvom?

Ako bi Bosna i Hercegovina do 2035. godine postala članica Europske unije, njezini građani morali bi prihvatiti i propise koji danas izgledaju prilično udaljeno od domaće stvarnosti. Među njima je europski plan prema kojem bi prodajom novih automobila trebala gotovo potpuno dominirati vozila bez emisija, prvenstveno električni automobili.

U zemlji u kojoj prosječan automobil ima više od 17 godina, a velik broj građana kupuje rabljena vozila vrijedna nekoliko tisuća maraka, takav propis teško je predstaviti kao jednostavan tehnološki napredak. Za mnoge on izgleda kao još jedna odluka donesena u Bruxellesu bez dovoljno razumijevanja kupovne moći, infrastrukture i svakodnevnog života stanovnika BiH.

Prema trenutačno važećem europskom propisu, novi osobni automobili i laka dostavna vozila od 2035. trebali bi ostvariti stopostotno smanjenje emisija ugljikova dioksida. Europska komisija u međuvremenu je predložila blažu varijantu sa smanjenjem od 90 posto, čime bi se ostavio ograničen prostor za hibride i motore s unutarnjim izgaranjem koji koriste posebna goriva. Konačan izgled pravila još nije zaključen.

To ne znači da bi benzinci i dizelaši preko noći nestali s cesta. Postojeći automobili mogli bi se voziti, popravljati i prodavati kao rabljeni. Međutim, postupno bi mogli rasti troškovi goriva, registracije, tehničkih pregleda i održavanja, dok bi pojedini gradovi mogli ograničavati promet starijih vozila.

Upravo je to jedan od razloga zbog kojih dio građana BiH nije pretjerano oduševljen europskim integracijama. Njihov otpor ne mora nužno biti protiv Europe, nego protiv osjećaja da će se propisi prilagođeni bogatijim državama provoditi u zemlji s mnogo nižim plaćama i slabijom infrastrukturom.

Električni automobil za prosječnu obitelj u BiH još je skup. Javnih punionica nema dovoljno, u brojnim stambenim zgradama gotovo je nemoguće organizirati privatno punjenje, a elektroenergetska mreža nije pripremljena za masovni prelazak na električna vozila. Poseban problem imali bi građani ruralnih područja, prijevoznici, obrtnici i obitelji koje posjeduju samo jedan automobil i koriste ga godinama.

Automobili pritom nisu jedini primjer razlike između europskih ambicija i bosanskohercegovačke stvarnosti. Stroža pravila očekuju se i u području grijanja, energetske učinkovitosti zgrada, gospodarenja otpadom, poljoprivrede, industrijskih emisija i korištenja fosilnih goriva. Dugoročno ona mogu donijeti čišći zrak, sigurnije proizvode i kvalitetniju infrastrukturu, ali njihova provedba zahtijeva milijarde maraka koje BiH trenutačno nema.

Problem, dakle, nije samo u ciljevima, nego u cijeni i brzini njihove provedbe. Građaninu koji jedva može kupiti rabljeni dizelski automobil malo znači obećanje da će električna mobilnost jednog dana biti jeftinija. Njega zanima tko će platiti novo vozilo, punionicu, obnovu kuće ili zamjenu sustava grijanja.

Ako Europska unija želi zadržati potporu građana zemalja kandidata, neće biti dovoljno samo isporučiti popis obveza. Morat će ponuditi ozbiljna prijelazna razdoblja, fondove i modele pomoći prilagođene stvarnim mogućnostima stanovništva.

U suprotnom bi europska tranzicija, umjesto obećanja boljeg života, u BiH mogla biti doživljena kao niz novih zabrana i računa koje će ponovno platiti oni s najmanjim primanjima.