Zašto Sueski i Panamski kanal mogu naplaćivati prolaz, a Iran kroz Hormuški ne?

Iran se našao pod optužbama za iznudu i ugrožavanje globalne energetske sigurnosti nakon što su se pojavile informacije kako Teheran naplaćuje i do dva milijuna dolara, odnosno oko 1,7 milijuna eura, po brodu za "siguran prolaz" kroz Hormuški tjesnac.

Riječ je o jednom od najvažnijih energetskih koridora na svijetu, smještenom između Irana i Omana. Prije izbijanja rata u Iranu kroz taj je tjesnac prolazila petina ukupne svjetske nafte i plina.

Vlasti u Teheranu namete pravdaju ratnom odštetom za gubitke pretrpljene tijekom američko-izraelskih napada, ali i naknadom za "navigacijske usluge", zaštitu okoliša i povećanu sigurnost. Najavljeno je i sastavljanje zajedničkog protokola s Omanom, prema kojem bi brodovi morali tražiti posebne dozvole prije ulaska u tjesnac.

Dok su pojedine azijske pomorske tvrtke i manji operateri tiho pristali na plaćanje pristojbe, veliki globalni brodarski igrači takav zahtjev odbijaju. Institut za proučavanje rata (ISW) takse je nazvao pomorskim "reketiranjem".

SAD i Kina postigle su dogovor o zajedničkom protivljenju ovim nametima, prenio je Reuters pozivajući se na dužnosnike američkog State Departmenta, a praksu su odbacile i zemlje Perzijskog zaljeva.

Stručnjaci za pomorsko pravo ističu kako postoje jasni razlozi zbog kojih Iran ne može naplaćivati prolaz kroz tjesnac, za razliku od drugih ključnih plovnih točaka, poput Sueskog i Panamskog kanala.

Što vrijedi za prirodne tjesnace?

Prema međunarodnom pomorskom pravu, prirodni tjesnaci koji služe za plovidbu regulirani su posebnim pravilima kako bi se zaštitili globalna trgovina i sloboda plovidbe.

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS) jamči brodovima i zrakoplovima svih država pravo na tranzitni prolaz kroz međunarodne tjesnace koji spajaju dijelove otvorenog mora. Kako bi se plovidba smatrala tranzitnim prolazom, brod se mora kretati kroz tjesnac bez odgode i bez sidrenja, osim u hitnim slučajevima.

Pravila UNCLOS-a izričito navode kako obalne države ne smiju ometati takav tranzit. One mogu naplaćivati samo ograničene naknade za konkretne usluge, poput peljarenja i tegljenja.

Zašto kanali mogu naplaćivati prolaz?

Kanali poput Sueskog i Panamskog umjetni su vodeni putovi koje su suverene države izgradile i koje održavaju uz velike troškove.

Egipat od pristojbi za brodove koji koriste 193 kilometra dugu prečicu kroz Sueski kanal ostvaruje godišnji prihod od oko četiri milijarde dolara. Carigradska konvencija iz 1888. godine, koju su potpisale tadašnje velike sile, izričito dopušta egipatskim vlastima naplatu tranzita radi pokrivanja troškova održavanja, rada i modernizacije kanala.

S druge strane, Uprava Panamskog kanala, koja upravlja tim prokopom izgrađenim od strane SAD-a, također ima dopuštenje za naplatu na temelju posebnih međunarodnih ugovora. Panamski kanal, dovršen 1914. godine radi povezivanja Pacifika i Atlantika, zahtijeva stalno i skupo održavanje, uključujući redovito čišćenje dna zbog mulja i odrona.

Pritom oba kanala naplaćuju pristojbe koje su u prosjeku upola manje od iznosa koji sada, prema dostupnim informacijama, traži Iran.

Sive zone i iznimke

Iznimke ipak postoje, pa se prolazak kroz pojedine tjesnace, pa i dijelove oceana, u određenim slučajevima naplaćuje.

Rusija, primjerice, naplaćuje pratnju ledolomaca, peljarenje i uslužne tarife na Sjevernom morskom putu duž svoje sjeverne obale. Ta ruta nudi znatno kraći put između Europe i Azije nego Sueski kanal. Prolazi kroz Sjeverni ledeni ocean i spaja Atlantik i Pacifik preko Barentsova mora i Beringova tjesnaca. Uglavnom se koristi ljeti, kada se led otopi, a njome najčešće plove brodovi iz Rusije, Kine i Južne Koreje.

Moskva velike dijelove te rute tretira kao svoje unutarnje vode ili područja pokrivena ledom, pozivajući se na članak 234 Konvencije UNCLOS.

Kanada ima slične zahtjeve za suverenitet nad Sjeverozapadnim prolazom, morskim putem kroz Kanadski arktički arhipelag. Vlada u Ottawi povremeno razmatra uvođenje pristojbi, ali nailazi na oštro protivljenje Sjedinjenih Američkih Država.

Dugogodišnji primjer su i turski tjesnaci. Bospor i Dardaneli, koji preko Turske povezuju Crno i Sredozemno more, regulirani su Konvencijom iz Montreuxa iz 1936. godine. Prema tom ugovoru, Turska mora jamčiti slobodan prolaz trgovačkim brodovima i može naplaćivati samo minimalne pristojbe za svjetionike i navigacijsku pomoć, ali ne i klasične tranzitne cestarine.

Spor kao prepreka u pregovorima

Sukob oko naplate pristojbi u Hormuškom tjesnacu trenutačno je najveća prepreka u mirovnim pregovorima između SAD-a i Irana.

Washington inzistira na tome da tjesnac mora biti potpuno otvoren kao međunarodno vodeno područje, što bi brodovima svih nacija omogućilo prolazak bez iranske kontrole, taksi ili posebnih dozvola.

"Tjesnac će biti otvoren za sve, to su međunarodne vode", izjavio je američki predsjednik Donald Trump novinarima tijekom sastanka kabineta u Bijeloj kući te dodao kako će oni paziti na njega, ali ga neće nitko kontrolirati.

Osvrnuo se i na sudjelovanje Omana u planovima Teherana, poručivši: "Oman će se morati ponašati kao i svi ostali, ili ćemo ih morati zbrisati."

Washington i dalje poziva pomorske tvrtke da ne plaćaju iranske namete te upozorava kako bi se tvrtke koje to učine mogle suočiti sa sekundarnim američkim sankcijama zbog poslovanja s Iranom.

Dok je šira pomorska blokada iranskih brodova od strane SAD-a i dalje na snazi tijekom pregovora, SAD i UN već rade na planu za zaštitu plovidbe nakon završetka rata, piše DW.