Gamal Abdel Naser bio je drugi predsjednik Egipta i jedna od najistaknutijih ličnosti moderne povijesti Egipta. Sudjelovao je u Egipatskoj revoluciji, postavio temelje buduće egipatske države, bio jedan od utemeljitelja Pokreta nesvrstanih, ali najviše ga se pamti kao glavnog aktera Sueske krize 1956. godine.
Gamal se rodio se 1918. godine kao sin poštara u Aleksandriji. Kao učenik sudjelovao je u prosvjedima protiv egipatskog kralja i zalagao se za promjene. Vjerojatno je malo znao o politici, a stav o arapskoj suverenosti naučio je od obitelji i starijih prijatelja.
Postao je vođa Egipatske revolucije koja je srušila režim tadašnjeg kralja Faruka I 1952. godine.
Kada je revolucija završila, a Egipat bio čvrsto pod rukom nove vlade, postavilo se pitanje kako financirati razne infrastrukturne projekte koje je najavio Naser. Na istoku se nalazio se Sueski kanal, u koji su Velika Britanija i Francuska ulagale ogromna sredstva, ali i izvlačile još veći profit.
Naseru su Velika Britanija, Francuska i SAD obećali veliku financijsku pomoć kako bi nadogradio kanal, no nakon što je 1955. godine potpisao oružani pakt s Čehoslovačkom, financijska pomoć je povučena. On je na tu odluku odgovorio nacionalizacijom kanala iduće godine, na opći šok Velike Britanije i Francuske, koje su odmah počele pregovarati kako to spriječiti.
Imao je ogromnu potporu i egipatske javnosti i ostatka arapskog svijeta. S druge strane, Velika Britanije i Francuska dogovorile su s Izraelom plan kojim će ponovo zauzeti kanal a da Europljani ne izgledaju kao agresori.
Izraelska vojska, koja je u to vrijeme već ratovala s Egiptom, trebala je osvojiti poluotok Sinaj, a Britanija i Francuska poslati posebne postrojbe na Sueski kanal kako bi "zaštitili kanal od destrukcije izazvane ratom". Nakon što Egipat i Izrael potpišu mir, Britanci i Francuzi trebali su diktirati što će se dogoditi s kanalom jer će u tom trenu njihova vojska preplaviti regiju kod Sueza.
Međutim, Britanci i Francuzi stigli su malo prerano. 29. listopada 1956. godine upali su u Suez, a Izraelci još nisu osvojili Sinaj. Kada je informacija izašla u javnost, bilo je jasno što se događa. Međunarodna sramota koju su doživjeli Britanci i Francuzi nije se mogla mjeriti ni s čime što se dogodilo ranije.
Američki predsjednik Eisenhower zatražio je od sve tri zemlje obustaviti vojne operacije u Egiptu. Uskoro se u cijelu priču uključio i Sovjetski Savez koji je, u svome stilu, odmah izdao ultimatum Britancima, Francuzima i Izraelcima pustite Egipat na miru.
Nakon što je SAD zaprijetio Velikoj Britaniji ekonomskim sankcijama, vojska je povučena iz Sueza, a kanal je nacionaliziran. Naserova popularnost u Egiptu dosegnula je novu razinu, a cijeli arapski svijet smatrao ga je svojim herojem.
Naser je nakon Sueske krize izgradio vrlo dobre odnose sa Sovjetskim Savezom, a u samom Egiptu primjenio neke socijalističke ideje, poglavito državni utjecaj na gospodarstvo.
Naser je Egipat htio zaštititi od hladnoratovske podjele pa je 1956. godine otputovao na Brijune kako bi oformio treći blok s Titom i indijskim premijerom Nehruom. Puno vremena uložio je u razvijanje Pokret, a druga konferencija Pokreta oržana je u njegovom Kairu.
Njegova popularnost dodatno je ojačala panarapski pokret koji je smatrao kako bi se arapski svijet trebao ujediniti u jednu državu. Prva i jedina zemlja koja se priključila Egiptu bila je Sirija. Od 1958. do 1961. godine Egipat i Sirija bili su jedna država pod nazivom Ujedinjena Arapska Republika.
Sirijci su kao glavni benefit unije s Egiptom vidjeli pristup golemom egipatskom tržištu, no kada se u to u praksi nije pokazalo lukrativnim, a sirijsko vodstvo skretalo je u autoritativni režim, Sirija napušta uniju, a san o velikoj arapskoj državi ubrzo je nestao kao politički koncept.
Naser je umro 1970. godine. Neki ga pamte po Suezu, nacionalizaciji kanala i brojnim socijalnim reformama, drugi mu pak prebacuju što je uništio egipatsku reputaciju u sukobu s Izraelom tijekom Šestodnevnog rata, njegovo uplitanje u jemenska posla, koje je također rezultiralo smrću egipatskih vojnika, kao i autoritativne politike poput smjenjivanja sudaca koji mu nisu bili odani u cjelosti.
