Što je stvarni uzrok nereda u Europi?

"Uzroci nemira na prvi pogled čine se jasnima: bijes zbog pada stvarne vrijednosti plaća, sve agresivnijeg kapitalizma i nespremnosti parlamenta nešto poduzeti. Taj bijes dodatno raspiruju politički agitatori, a razum sve više ustupa mjesto instinktima."

Malo tko od onih koji su ovoga tjedna izašli na ulice francuskih gradova prepoznao bi te riječi. No mnogi bi se složili s Georgeom Dangerfieldom, britansko-američkim novinarom koji ih je napisao.

Prosvjednike je obuzeo bijes. Bijes zbog neuspjeha države i protiv centrističkih političara na vlasti, koji se sve teže nose s problemima, a manifestira se kao bijes zbog visokih cijena i gospodarskih poremećaja, piše The Economist, a prenosi Jutarnji list.

Lekcija iz povijesti

Dangerfield je pisao o "čudnoj smrti liberalne Engleske" u godinama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu. Danas neki predviđaju sličnu sumornu sudbinu liberalnoj Europi. Podmetanje požara, nasilje razularenih skupina, pljačke i masovni prosvjedi pokazuju koliko su građani izgubili vjeru u svoje političke vođe.

Francuska ima dugu tradiciju prosvjeda, ali nasilje koje su tijekom proteklog vikenda diljem zemlje izazvali izgrednici s kapuljačama i maskama bilo je neuobičajeno žestoko. Prosvjedi su izbili i u Belgiji, Italiji i Portugalu. Na predstojećim izborima, najprije sljedećeg mjeseca u Španjolskoj, a potom iduće godine u Francuskoj i Poljskoj, birači bi mogli kazniti umjerene, centrističke stranke. U Italiji pak još radikalnija desnica pokušava nadmašiti populističku premijerku Giorgiu Meloni, koja je vladala s pozicija političkog centra. U pozadini čekaju karizmatičniji političari s krajnjih dijelova političkog spektra, među kojima su Marine Le Pen u Francuskoj i Alice Weidel u Njemačkoj.

Mnogi u Americi i Europi smatraju da je politički centar sam kriv za svoje probleme.

Donald Trump likuje tvrdeći da Europa gori zato što njezini čelnici nisu poslušali njegove savjete, nego su ostavili granice otvorenima i dopustili da svake godine milijuni imigranata dolaze iz Afganistana, Alžira i Sirije. Predstavnici desnice okupljene oko pokreta MAGA, poput Elona Muska, tvrde da rast muslimanskog stanovništva predstavlja najveću prijetnju. Neki čak govore, u apokaliptičnom i apsurdnom tonu, o "brisanju civilizacije" ili građanskom ratu.

Čak je i njemački kancelar Friedrich Merz ovoga tjedna izjavio da su visoke stope migracije i neuspješna integracija doseljenika djelomično odgovorne za iznenadni val nasilnih nemira. Slično je ustvrdio i novi mađarski premijer Péter Magyar. Takva su tumačenja ili kukavička ili služe vlastitim političkim interesima. Nema sumnje da mnogi europski birači žele ograničiti useljavanje i odobravanje azila. No kada je riječ o nasilnim prosvjedima, dijagnoza je jednostavno pogrešna. Problemi s kojima se suočavaju europski centristi mnogo su složeniji, a riješiti ih se je znatno teže.

Nije to pitanje rase i religije

Iako neki mladi prosvjednici u Francuskoj nose dresove alžirske nogometne reprezentacije ili uzvikuju propalestinske slogane, današnji nemiri u Europi nisu prvenstveno pitanje rase ili religije. U subotu je Francuskom marširalo više od 500.000 ljudi, a velika većina bila je bijele boje kože i nije skrivala lice. Na prosvjede su ih, kao i građane drugih europskih zemalja, potaknuli visoki životni troškovi i loša kvaliteta javnih usluga. Traže veće subvencije za gorivo, više novca za škole i veću državnu pomoć.

Možda najveću skupinu među njima čine pristaše populističkog ljevičara Jean-Luca Mélenchona, vremešnog političkog agitatora i nekadašnjeg trockista, koji je mnogo sličniji Bernieju Sandersu nego nekom emiru Islamske države.

Nakon prosvjeda doista je uslijedilo ozbiljno nasilje. No njegove uzroke treba tražiti drugdje, a ne u rasnim razlikama. Nasilne skupine napadale su javne zgrade, policijska vozila i druge objekte. Razbijale su izloge i pljačkale luksuzne trgovine, poput Louis Vuittona, ali i male trgovine u vlasništvu doseljenika.

Policija nije uspjela spriječiti nasilje, a prethodno se i sama našla na meti optužbi za brutalno postupanje prema studentima koji su prosvjedovali. Velik dio nasilnih izgreda potaknule su i organizirale anarhističke skupine koje zagovaraju radikalne političke promjene. Tako je muškarac u tridesetim godinama, francuski državljanin bijele boje kože, uhićen u vezi s podmetanjem požara u gradskoj vijećnici iz 19. stoljeća u Limogesu.

Iako kritičari pogrešno tumače uzroke nemira, europski centristi doista se suočavaju s ozbiljnim problemima. Francuska pokazuje koliko su oni duboki.

Gdje su ideje?

Prvi je problem fiskalna zamka koja političarima gotovo onemogućuje učinkovito djelovanje.

Kada se francuski predsjednik Emmanuel Macron 2018. i 2019. suočio s golemim prosvjedima pokreta žutih prsluka (gilets jaunes), mogao je izdvojiti milijarde eura kako bi smirio nezadovoljstvo građana. Danas to više nije moguće. Francuska troši previše, a njezino gospodarstvo raste presporo - tijekom Macronova mandata tek nešto više od jedan posto godišnje.

Ove jeseni francuski parlamentarci teško će uspjeti usvojiti proračun kojim bi se deficit smanjio za samo 0,4 postotna boda, na i dalje neodrživih pet posto BDP-a. Čak bi i takav skroman pokušaj smanjenja deficita mogao dovesti do pada vlade. Francuska je toliko zadužena, a financijska tržišta imaju toliko malo povjerenja u njezine političare, da je razlika između prinosa na francuske i njemačke državne obveznice porasla na razine posljednji put zabilježene tijekom dužničke krize u eurozoni.

Umjesto da se suoče s tim izazovom, političari centra djeluju kao da su ostali bez ideja. The Economist svojedobno je pozdravio Emmanuela Macrona kao odvažnog novog predvodnika radikalnog centrizma. Danas se, međutim, centristički političari drže zajedno kako bi se zaštitili, dok gotovo sva politička energija dolazi s krajnje ljevice i desnice. Istraživanja pokazuju da je više od 80 posto Francuza pesimistično kada razmišlja o svojoj budućnosti, osobito o gospodarskim izgledima zemlje. Njemački kancelar Friedrich Merz izrazito je nepopularan i mogao bi biti prisiljen napustiti dužnost. Njegovi napadi na migrante odražavaju nesposobnost da pronađe uvjerljive poruke i političke ideje kojima bi se suprotstavio Alice Weidel i njezinoj stranci Alternativa za Njemačku (AfD).

Stoga ne čudi što centrističkim strankama prijeti težak izborni poraz. Ankete pokazuju da bi španjolski premijer Pedro Sánchez, predstavnik lijevog centra, uskoro mogao izgubiti vlast, a zamijenila bi ga koalicija umjerene i populističke desnice.

U Francuskoj bi neredi, kao i neutemeljeno uvjerenje da su za njih odgovorni imigranti, mogli pomoći Marine Le Pen, čelnici populističke desnice okupljene oko Nacionalnog okupljanja, da u svibnju osvoji predsjedničke izbore. Ankete pokazuju da joj je ovotjedno nasilje povećalo potporu. Dok je Macron otputovao u posjet zaljevskim državama, Le Pen održala je govor u kojem je, nastupajući gotovo kao predsjednica, pozvala na uspostavu javnog reda.

Kronika najavljene smrti

Nasilje u Francuskoj trebalo bi prodrmati centrističke političare koji zatvaraju oči pred problemima i natjerati ih da se suoče s posljedicama vlastitih neuspjeha.

Ako njihove zemlje potonu u nemire i sukobe, izgubit će vlast, a ako se to dogodi, Europska unija mogla bi zapasti u paralizu, dok će istovremeno ostatak svijeta nastaviti napredovati. U slučaju da tržišta državnih obveznica zapadnu u krizu, financijski problemi mogli bi se preliti i na druge zemlje. Ako države Europske unije budu popuštale ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, on će postajati samo agresivniji.

George Dangerfield pisao je o vremenu u kojem većina ljudi nije bila svjesna katastrofe koja im se približavala. Današnji europski liberali nemaju takav izgovor, zaključuje The Economist.